Ples na rubu

Umjetnicki cin mora po temi, razlogu, imati jednaku težinu kao odluka da se baci ili ne baci atomska bomba. Mislim da je to status koji umjetnost mora zauzeti i održavati u društvu.

razgovarala: Vesna Jankovic
foto: Rade Pažameta

Damir Bartol Indoš, profesor filozofije koji nikada nije radio u školi, jedan od osnivaca Kugla glumišta, kazališne grupe zaslužne za stvaranje tradicije performansa, ulicnog, avangardnog, tjelesnog, zaumnog teatra. Dobro poznat i na medunarodnoj sceni. Covjek koji vec gotovo trideset godina živi svoju umjetnost i umjetnicka uvjerenja, što je gotovo nevjerojatno u sredini koja ima tako malo sluha za drugacije umjetnicke i životne prakse. Od rujna prošle godine clan programskog vijeca za kulturu SC-a, zaslužnog za nedavno održani Velesajam kulture, te mnoge najavljene promjene i inovacije u Savskoj 25.

Sreli smo se u Para-institutu Indoš, garaži bivše tvornice Jedinstvo, koju dijeli s Mocvarom. Ispred ulaza gomila "industrijskog" otpada; limova, žica, drvenih paleta... Namijenjenih duhovnoj reciklaži, kaže. Dok pripremam diktafon, olovku i papir, pogled mi srece njegove ruke. Velike šake ogrubjele kože s crnim cesticama metalne prašine duboko upijenim u pore.

*Koje su kljucne rijeci tvoga stvaralaštva?

Zaslužena tema. To se pokazalo nepogrešivim u izrazu. Kada bih se izrazio kroz materijal koji se nalazi u zasluženoj temi, uglavnom bih napravio snažno i dobro djelo. A zaslužena je tema svaki prostor moga djelovanja izvan onoga što nazivam predstavom ili umjetnickim cinom, koji bih volio zamijeniti izrazom "cin izražavanja simptoma transcendentalne patnje i bola". To sve, pak, radim izvan zaslužene teme zbog necega što nakaradno zovem šou-biznis. Kada se organizira predstava, to je zato da se opravda novac koji sam dobio od Gradskog ureda za kulturu ili Ministarstva, ili nekoga tko je dao financijsku potporu da se taj dogadaj dogodi. I onda se u okviru tog kvazi-šou-biznis dogadaja odredi mjesto, vrijeme, šalju se pozivnice, pa se gleda što ce novine napisati o tome, i sve se to pretvara u jedan nužno definirani cirkuski šou. A sve ono pravo dogada se u trenucima koje bih mogao nazvati probama. Obicno u jutarnjim satima, što je suprotno satima u kojima se odvija šou-biznis. Tu se sve dogada.

Sve drugo jest nužno recikliranje, zato što u svome životu nisam ucinio sljedece: kada su bili aktualni Baader-Meinhof, osobito paljenje robnih kuca, dok još nije bilo medusobnog upucavanja, to mi se strašno svidalo. Nije se dogodilo, ali bi mi se jako svidjela paljevina velikih skladišta automobila. To nisam napravio sa svojim životom i zato sam odlucio da za kaznu živim kao živi mrtvac.

Ponekad mi se cini da sam, umjesto u Baader-Meinhofu, trebao završiti u asketskom budistickom prostoru, gdje bih se bavio pobunom protiv Boga. Buduci da ni takvu egzistenciju ne živim, ništa mi drugo nije preostalo nego da pokušam raditi iz onog što mislim da je najbolje, a to su zaslužene teme, dogadaji iz mog života, kojima sam svojim angažmanom pomogao da se odviju u smjeru konstrukcije.

*Možeš li navesti neke primjere zasluženih tema?

Uskoro ce mi se iscrpiti tema pratitelja školskog autobusa Waldorfske škole jer ce mi dijete završiti osmi razred. Iako bih mogao nastaviti, mislim da je dobro mijenjati prostor boravka u zasluženoj temi, ako nije prilijepljen za mene nekom stravicnom nužnošcu koje se ne mogu osloboditi. Iz toga iskustva napravio sam predstavu "Školski autobus ili razgovori s djecom". I kada je navecer šou obavljen, sutra ujutro sam ponovo bio u školskom autobusu i radio kao dobrovoljni pratitelj.

Važno mi je naglasiti da nikada nisam radio nijednu zasluženu temu s namjerom da postane umjetnicki cin. Predstava se dogada poslije, kada u meni sazre to bivanje, vrijeme provedeno u zasluženoj temi, u ideju da baš to mogu prijaviti kao moju novu predstavu i tražiti novac za to. Nekada znam sarkasticno reci da me Gradski ured za kulturu placa da budem pratitelj djece u školskom autobusu.

Kao pratitelj jurim biciklom od jednog kraja grada na drugi, i jurim brzo da bih mogao obaviti još puno poslova, i onda iz toga proizlazi predstava koja se zove "Žestoka vožnja ili o duši". Prilikom te vožnje dogada se da me ruše auti, da ja padam, i sve to prode s minimalnim posljedicama... I onda to prijavim Gradu i napravim od toga predstavu. S tim da se i drugi dan, nakon predstave, žestoka vožnja nastavlja.

I za svaku bih predstavu mogao reci da je zaslužena tema. Predstava "Vrata" posvecena je antipsihijatrijskoj kuci Kingsley Hall u Londonu, u kojoj je Ronald Laing s drugim antipsihijatrima zamjenjivao uloge s duševnim bolesnicima. Napravio sam tu predstavu zato što sam i sâm živio u takvoj obitelji i bio u društvu s ljudima s transcendentalnim simptomom bola i pomagao sam im u njihovu životu. I zahvaljujuci toj pomoci omogucio sam im da izbjegnu metode represije koje bi inace društvo primijenilo nad njima kada bi se simptom jace izrazio, odnosno pomagao sam im da izbjegnu prisilnu hospitalizaciju.

*Koja je za tebe uloga kazališta i umjetnosti uopce?

Ja želim biti u utakmici s društvenim prostorima politike, znanosti, filozofije... Želim da umjetnicki cin ima vrijednost jednaku vrijednosti politicke odluke da ce se obustaviti ratni sukob u Iraku; ili, u medicini, vrijednosti odluke o transplantaciji nekog organa. Želim da umjetnost i kazalište u kojemu se krecem budu vrednovani jednako kao druge važne stvari u svijetu oko nas, a nisu prostor umjetnickog. Ja ne želim da u kazalište idemo s idejom odlaska u prostor nevinosti, bezbrižnosti, užitka. Umjetnicki cin mora po temi, razlogu, imati jednaku težinu kao odluka da se baci ili ne baci atomska bomba. Mislim da je to status koji umjetnost mora zauzeti i održavati u društvu.

*Znaci li to da još uvijek vjeruješ da umjetnost može utjecati na društvenu promjenu?

Kada god pocnem raditi na novoj predstavi, uvijek postoje metafizicki uzroci i razlozi. Medutim, što dublje ulazim u taj prostor transcendentnog ili transovitog, to sam bliži politickom djelovanju i politickom zakljucku na kraju. To me podsjeca na iskustvo citanja knjige Johna Stuarta Milla "O slobodi". Zahtjevi koje on postavlja toliko su politicki otkaceni da su mi se cinili potpuno transcendentni, i pomislio sam: "Što više budem pokušavao misliti metafizicki, na kraju cu završiti u ogoljeloj politickoj konstrukciji." I cini mi se da je to dobar put koji nisam svjesno zamislio.

*Kakvo je tvoje iskustvo s institucijama, od kazališnih do ministarstava? Kako uopce ekonomski preživljavaš?

Mogao bih vrlo skromno živjeti da nemam obitelj i roditelje koje materijalno pomažem. Ako jako puno dajem i malo uzimam, što primjenjujem na nacin trošenja vlastitog tijela, ali i na druga podrucja, poput hrane, odjece, seksualnosti, cini mi se da taj asketizam hrani duh. Govoreci NE životu, duh postaje aktivan. Govoriti NE životu za mene znaci da ne udem u tramvaj dvije-tri stanice, nego hodam. Ili da ni od koga ne tražim da nešto ucini za mene, ako ja to mogu sam uciniti. Da parafraziram dainisticku filozofiju i Ghandija, treba ciniti dobro do granica ljudskih mogucnosti.

Ministarstvo kulture i Gradski ured vec me godinama prate. Moj se rad uvažava, iako postoje i neka ogranicenja; primjerice, iako bih mogao mnogo cešce gostovati u inozemstvu, dobivam sredstva samo za jedno gostovanje na godinu... Triput sam predlagan za nagradu Grada Zagreba, ali je nikada nisam dobio, iako su je dobili ljudi kojima sam ja uzor. No, to mi je sasvim razumljivo. Mislim da ljude u komisiji muci dilema nije li to što ja radim duševni poremecaj? (smije se) Za njih je previše riskantno vrednovati i priznati moj rad na takav nacin.

*U okviru programa Velesajma izvedena je i predstava "Njihanje", koja je poprilicno drugacija od stvari koje inace radiš.

Ona je dio cijeloga koncepta Velesajma i izvedena je drugacije nego smo je prije izvodili. Prilagodili smo je ideji da se prostorima cirkulira, da su vrata širom otvorena, da ljudi ulaze, ostaju, izlaze, vracaju se... Produljili smo je na tri sata i nastojali smo postici što bolji suodnos s publikom. Bilo mi je žao što nismo donijeli puno malih instrumenata i porazbacali ih po prostoru, tako da se ljudi još više ukljuce... "Njihanje" je bilo pokret i u socijalno-politickom smislu. Izabrali smo upravo tu predstavu jer smatram da je nepravedno zapostavljena; iako je napravljena i premijerno izvedena u ZKM-u 2001., njezino je repertoarno izvodenje odbijeno. Izvedena je na pet-šest ljetnih festivala i naša je informacija da se ljudima svidjela. Sjecam se velike srece i radosti publike u Osijeku... Slicna su iskustva bila i na Zadru snova, u Dubrovniku u Lazaretima, u Rijeci u organizaciji Drugog mora i u Puli na PUF-u... Smatram da svi koji su bojkotirali tu predstavu, iako smo dobili kvalitetne kritike i u Vijencu bili proglašeni jednom od deset najboljih kazališnih predstava te godine, snose politicku i eticku odgovornost jer su uskratili ljudima jedno iskustvo. Nisu nama nanijeli nikakvu štetu jer se radi o vrlo simbolicnim honorarima, koje možemo zaraditi i drugdje, ali su politicki pali jer su propustili podržati nešto konstruktivno za ljudsku zajednicu. Pokazali su se ignorantima za procese socijalne konstrukcije.

*Koliko te je iskustvo kazališta kojim se baviš osobno promijenilo?

Promijenilo me utoliko što sam došao do odluke da cu raditi taj posao i necu dozvoliti da me išta sa strane sprijeci na tom putu, da necu raditi destruktivne situacije u socijalnom životu kako bih ovdje otišao najdalje što mogu.

*Do kuda to želiš stici?

Želim stici jako daleko. To može završiti gubitkom onoga što ljudi nazivaju psihickim zdravljem. To što radim je put k tome i jedini logicni završetak, iako je moguce da mi se to ne dogodi. Moguce je da izdržim na tom rubu i do prekida svoje egzistencije. A taj je rub nužan za napredak, razvoj i kvalitativan pomak u mom radu. Silazak s ruba, pak, može biti svaki glupi oblik hedonizma ili glupi oblik fanatizma, religioznog ili politickog...

*Koliko si svjestan publike?

Svjestan sam publike samo zato što za vrijeme izvedbe razmišljam da li da se vratim s puta u kojemu se trenutacno osjecam snažno i obuzeto ili ne. Na kraju se vracam publici, odnosno socijalnom prostoru u kojemu živim. U tome sam trenutku svjestan da sam pred publikom i da je to kazališni dogadaj koji treba završiti, tako da se obucem i odem kuci. Možda se jednom necu htjeti vratiti jer ovo je strašno jako. I cesto mi se cini da baš nema razloga da se vratim. Pa se može dogoditi da ne bude dovoljno energije u glavi koja želi da se to zaustavi, nego da prevlada energija koja kaže da nema izlaženja iz ove vrste egzistencije... Tu je opasnost. Iako postoji mogucnost gubitka kontrole, sjetim se Bretonove recenice: "Pa nece nas valjda strah od ludila prisiliti da spustimo zastave mašte na pola koplja." To si ne mogu ni ja dozvoliti.

*U jednom od intervjua izjavio si da te u društvenom smislu zanima krenuti od periferije k centru. Znaci li to da imaš ambicija uci u neku od postojecih kazališnih institucija?

Da. Kada se iz metafizickih prostora predstave vratim u socijalnu stvarnost, nastojim biti krajnje konstruktivan i brižan u odnosima s ljudima s kojima živim, potpomagati ih i materijalno i intelektualno. Želim odgovorno participirati u zajednici u kojoj boravim. A to mogu napraviti u prostorima institucionalne kulture i to radim zbog svoje politicke odgovornosti. Ja sam stalno htio pokazivati i dokazivati da geografski prostor u kojemu živimo, danas Hrvatske, prije Jugoslavije, ne smije biti prepreka da se postignu umjetnicke vrijednosti u underground ili alternativnoj umjetnosti kakve se postižu i u zapadnim zemljama. Suradnja s mainstreamom znacila bi ulazak moje umjetnicke poetike u institucije. Bio bi to putokaz ljudima koji su prošli kroz institucionalni dril umjetnickih škola i kazališnih akademija. Radeci zajedno trebali bismo promijeniti kriterije vrednovanja onoga što je suvremena umjetnost kod nas. A s tim se mijenjaju i kriteriji financiranja, odnosno tijekovi kapitala. Da kapital financira ono što prije nije i da to onda postane glavna struja, mainstream. S tim da bih ja paralelno zadržao prostor svog individualnog transa, ovdje u Para-institutu Indoš. Mislim da se to dvoje može raditi zajedno. Predstava "Njihanje" bila je korak prema tome.

Mislim da mogu paralelno raditi dvije poetike: jednu radikalnu, ekstremu, individualnu, autisticnu, samosvojnu i samomojnu, i da mogu taj koncept pretopiti u angažmanu s ljudima koji su okupljeni u kazališni ansambl. U šali ili kada se rugam samome sebi kažem da bih mogao postati kazališni redatelj.

*Tvoja ocjena trenutacne izvaninstitucionalne scene?

Dogodio se novi val. Postoje ljudi koji kombiniraju suvremeni ples s kazališnim izrazom... Sigurno dvadesetak ljudi lupa na vrata. Nedavno sam u Itd-u, gledajuci predstavu "Jutro", pomislio koliko sam privilegiran, jer postoji iskustvo, te saznanje o izboru teme, prvog razloga, prije nego što se pocneš bacati na pod, urlati i vikati... I sada imam to iskustvo i bahato njime raspolažem i ono me vodi još dalje...

*Može li kazalište, koje je totalno fizicka umjetnost, opstati u ovom vremenu digitalizacije, novih medija, dematerijalizacije...?

Promatram to na primjeru alata. Bušilice, fleks mašine, ubodne pile izumiru jer danas nitko ne fiksira dva elementa bušenjem rupe i vijkom i maticom. Danas se uredaji više uopce i ne popravljaju. Nema više rezervnih dijelova... I kazalište je u slicnoj situaciji. Ali što onda ostaje? Medutim, mislim da kazalište ipak ostaje jer smo mi još uvijek blizu; koliko god se cinilo da smo svemirski daleko od pecine i otkrica vatre, lova na jelene, mi smo jako blizu. Odlazimo u lov u samoposlugu, a ne u šumu, vracamo se u stan, a ne pecinu, imamo centralo grijanje, a ne palimo vatru; ponavljamo iste radnje, samo na malo drugaciji nacin...