| |
intervju
Teo Celakoski
NOVE KULTURNE PRAKSE
POLITICKE ELITE KULTURU VIDE ILI KAO PROSTOR REPREZENTACIJE ILI KAO PROSTOR
MIROVANJA I NETALASANJA.
razgovarao:
Kruno Jošt
Kljucni
problem kulture u Hrvatskoj danas?
Cjelina kulturnog pogona u Hrvatskoj, kao i u vecini
tranzicijskih zemalja, te javnosni aspekt te kulture
uvjetovan je odnosom države i kulturnih institucija
koje su u vlasništvu države. Takav tip definiranja
javnog interesa, odnosno pozicioniranja kulturnog
javnog interesa je nesuvremen, nestimulativan
i nefunkcionalan. Cijeli institucionalni kulturni
pogon pretvara se u nešto što jednostavno postoji
po inerciji i gubi bilo kakvu ulogu relevantnog
reprezentiranja i cuvanja kulturnih vrijednosti, što bi
bio glavni zadatak ovakvih institucija s jedne strane,
a s druge strane ne proizvodi plodno tlo za bilo
kakvu društvno refleksivnu i kriticku poziciju, koju bi
kultura po nekoj od svojih definicija trebala imati.
Možeš li detaljnije opisati problem odnosa
kulture i države?
Problem je u tome što se NE postavlja pitanje ne
samo financiranja, nego i pitanje kakva je kulturna
politika u Hrvatskoj? Dokumenti koji postoje se ne
provode zato što su doneseni samo nacelno ili stoga
što ne postoji nikakva politicka volja da se provedu.
Vecina proizvoda unutar toga sustava uvjetovana je
državom, te imamo državnu kulturu, ili kulturu koja
u potpunosti ovisi od toga kako se država odnosi
prema njoj kao prema svojem vlasništvu.
U tu pricu sada dolaze neovisne kulturne inicijative,
organizacije i institucije koje u posljednjih cetiri
do pet godina u Hrvatskoj zauzimaju posebnu
poziciju prema cjelini tog kulturnog pogona. Iako
su neovisne kulturne inicijative po broju, tipovima
povezivanja i relevantnosti nekih od tih inicijativa
u internacionalnom kontekstu vrlo znacajne,
prisutnost tih inicijativa u medijima i njihovo znacenje
u percepciji onih koji donose odluke što se tice
financiranja i što se tice kulturnih politika je malo.
Zapravo neovisna kulturna scena se još uvijek nije
izborila za primjereno reprezentiranje u javnosti.
Ali smatram da ce se pod pritiskom evropskih
integracija stvari odvijati u korist onih koji ce htjeti
internacionalno suradivati, onih koji ce htjeti kulturu
vidjeti kao kriticki agens djelovanja u društvu, tako
da neovisna kulturna scena ima dobre izglede.
Cini nam se da je ovakav kulturni pogon
nemoguce mijenjati, znaci potrebno je
proizvoditi nekakve džepove ili paralelne
mehanizme unutar tog javnog kulturnog
pogona...
Ovakav kulturni pogon je na neki nacin mrtav,
jer vecina kulturnih djelatnika nema interes za
promjenu. Osim sindikalnih ili cehovskih borbi, ne
postoji interes da se kulturu vidi kao relevantnu
poziciju kritickog djelovanja u društvu. S druge
strane okolnosti u društvu ne stimuliraju relevantnost
kulture u reprezentativnom smislu. Kulturni sektor
je jako dobro socijalno pozicioniran, premrežen
oportunizmima svih vrsta, i ako ga idete mijenjati
iz bilo koje politicke ili policy pozicije necete
imati prostor moguceg utjecaja. Izdvojenost i
samostalnost kulturnog pogona nije uopce povezana
s pitanjem tzv. kulturne autonomije vec više sa
konglomeratom statickog institucionalnog postava i
oportunizma kulturnih djelatnika koji parazitiraju na
visokoj simbolickoj i deklarativnoj vrijenosti kulture
u Hrvata . Tijekom devedesetih to ga je štitilo od
još drasticnije devastacije po ideološkoj osnovi,
ali iz perspektive potreba gradana i perspektive
kulturne politike koja bi bila kvalitetna, artikulirana
i stimulativna, ta samostalnost onemogucuje
znacajnije promjene. Politicke elite kulturu vide
ili kao prostor reprezentacije ili kao prostor
mirovanja i netalasanja. Zato je teško vjerovati
da ce se bilo koja politicka garnitura odluciti za
agresivnije promjene u kulturi, buduci da za to
nema ni društvenog ni politickog konsenzusa. U
cijelom takzvanom istocnoevropskom tranzicijskom
prostoru cini se prirodno da javni kulturni sektor ne
funkcionira na programski nacin, nego dominira
institucionalni pristup.
Rješenje?
Iako se ne može reci hajmo promijeniti cjelinu
sustava, promjenu ipak treba pozicionirati u
javnoj domeni. Potrebno je izboriti se za poziciju i
razumijevane javnosnih aspekata kulture na nacin
da ona nije definirana samo odnosom države i
njezina institucionalnog vlasništva, nego da je
definirana širim konceptom javnog interesa koji
ukljucuje ne samo potrebe raznovrnih publika vec
drugovrsne funkcije kulture od one dominantne
reprezentacijske.
Na koji nacin je to moguce?
Nije rijetka praksa u evropskim zemljama da država
upravo ne želi biti taj ultimativni akter koji odlucuje
o svemu i svacemu, te se taj posao delegira javnim
fondacijama. Naš zahtjev je da se po modelu
kako je napravljena Zaklada za razvoj civilnog
društva osnuje i fondacija koja bi stimulirala razvoje
neovisnog kulturnog sektora od sredstava igara na
srecu.
Što bi se takvom javnom fondacijom dobilo?
Dobio bi se model partnerstva civilnog sektora i
javne uprave i omogucilo primjerenije pracenje
kulturne produkcije na civilnoj sceni. Clubture želi
iskoristiti model zaklade za specificno kulturno
polje. Kljucno bi bilo da ta fondacija ne postane
konkurencijski izvor financiranja lokalnoj i državnoj
upravi u javnom financiranju potreba u kulturi.
Takva bi fondacija osigurala komplementarne
mehanizme onima koji inace postoje u državnom
sistemu financiranja, koji se izuzetno brine oko
institucionalne kapacitiranosti državnih kulturnih
institucija. Cijeli sistem je posložen tako da se
stvari ne mjere po programu nego se mjere po
institucionalnoj potrebi, što znaci da imaš tolko i
tolko zaposlenih i dobivaš tolko i tolko place. Velika
vecina sredstava se daje na ono što se zove tekuca
djelatnost, hladni pogon, place i takve stvari, a onda
se pride aplicira za programe. Za razliku od toga,
ako ste neovisni, dovedeni ste u situaciju da možete
aplicirati samo za programe. Tako smo postavljeni
u neravnopravni položaj, jer uopce ne možemo
tražiti sredstva za institucionalnu izgradnju i mjeri
nas se iskljucivo po programu što ne bi bio problem
kad bi cjelina sustava imala takvu mjeru. Ovakva bi
fondacija trebala osigurati dinamican mehanizam
financiranja i izgradnje kapaciteta neovisnog
kulturnog sektora. Sa dva modula onoga šta bi
fondacija radila: edukacija za strateško planiranje te
institucionalne potpore za realizaciju organizacijskih
razvojnih planova, dobili bi komplementarni
mehanizam dominantnom javnom financiranju
kulturnih institucija koji bi bio adekvatan dinamicnim
potrebama neovisne kulture.
Ta bi fondacija takoder trebala stati iza novih
oblika intenzivnih suradnji koje ukljucuju veliki broj
inicijativa i organizacija, dakle onog što se ne može
kvalitetno financirati kroz postojece mehanizme
javnog financiranja. Kljucna strategija takve
fondacije, osim kvalitetnog pracenja neovisnog
kulturnog sektora, bilo bi i iznalaženje dodatnih
izvora financiranja, npr. iz korportativnih ili europskih
fondova, pa bi tako novac od lutrijskih sredstava bio
samo pocetni ulog za jednu samoodrživu i razvojnu
politiku za neovisni kulturni sektor. To bi uz novac
od lutrije znacilo svake godine otprilike 6-7 milijuna
kuna za NGO-e i civilne inicijative u kulturi.
Nove medijske kulture?
Vijece za nove medijske kulture pri ministarstvu
kulture RH nije predvideno da bi se bavilo iskljucivo
niti prvenstveno NGOim. Svako bi se vijece u
svojim programima trebalo baviti kako NGOima
tako i alternativama unutar djelokruga svog rada. U
definiranju djelokruga rada Vijeca za nove medijske
kulture stoga se išlo više na utvrdivanje širokog
polja novih kulturnih praksi izbjegavajuci getoiziranje
kulturnih alternativa unutar rada jendog vijeca.
Ono što se hoce sa vijecem za nove medijske
kulture je da se polje kulturnog djelovanja koje je
interdisciplinarno, transdisciplinarno i intermedijalno,
te socijalno prokativno u pogledu organizacijskih
formi i metoda djelovanja, ima svoje mjesto u
sustavu javnog financiranja.
Takticko umrežavanje?
Kroz Clubture smo pored programa u zadnje dvije
godine inicirali novi tip umrežavanja. Prije nekoliko
dana imali smo predkonferenciju za Berlinsku
konferenciju o evropskoj kulturnoj politici na kojoj
ce se u evropsku agendu pokušati ukljuciti kultura
na intenzivniji i zahtjevniji nacin. Kultura trenutno
nije u agendi evropskog povezivanja i integracije
na visokoj razini nego se smatra da pripada u sferu
reprezentacije nacionalnih identiteta ili lokalnih
potreba. Predkonferencijom smo htjeli osigurati
neki tip vidljivosti za lokalna nastojanja koja imamo
preko Clubturea ili projekta Zagreb-kulturni centa
Evrope 3000, te ih prezentirati u evropskom
kulturnom okviru. Takticka umrežavanja ili intenzivne
kolaborativne platforme razlikuju se od uobicajenih
umrežavanja na nacin da se sastoje od projekata,
znaci nisu clanske mreže, nego se kroz mrežu
razmjenjuje program i realiziraju projekti, ne kao
posljedica neke mreže nego kao sama osnova
umrežavanja.
Regionalna platforma?
Regionalna platforma ukljucila bi u mrežu
prvenstveno zemlje bivše Jugoslavije, jer mi se
cini da dijelimo neke tipove zajednickog iskustva iz
prošlosti te neke srodne teme i preokupacije koja se
daju iskomunicirati. Suradnja vec i postoji, i samo
ju treba oploditi. Želimo organizacijama koje imaju
potrebu suradivati u regiji, osigurati mogucnost za
to. Ovo što sada mi nudimo i tražimo je da neke
nedostatke u Clubtureu anuliramo, a to je velika
kolicina programa koja ne stabilizira organizacije
sam po sebi. Cijela je stvar postavljena na realnim
potrebama organizacija da suraduju sa svojim
partnerima u regiji, što je razlika od onih programa
koji se nude na nacelnim principa tipa: ''trebali bi jer
su nas posvadili..'' ili zbog neceg drugog.
Kolika je mogucnost manjih, mladih i
organizacija iz manjih mjesta da sudjeluju u
regionalnim programima?
Manje organizacije mogu takoder naci manje ili
slicne organizacije sa kojima bi željele stvarati
partnerstva. Stvar ovisi od toga kako ce tko pronaci
partnera za realizaciju programa. Takoder ce se
dio sredstava odvajati za upoznavanje, znaci da
ljudi mogu otputovati, napravit razmjenu, residency
programe itd.
Teo u prici?
Motivira me uvjerenje da kultura može imati kriticku
i aktivnu poziciju u društvu. Nemam motivaciju
baviti se politikom iako ljudi s kulturne scene
moj angažman cesto guraju u tu sferu. U Labinu
sam sa Marcelom radio u KUC Lamparni koja
je multimedijalni centar. Izdavali smo newsletter
''Labinary'' koji se bavio društvenim promjenama
i tehnologijama i odtud je sve krenulo. Idem sa
stavom prema društvu, stavom da postoji prostor
da se utjece. Smatram da se može graditi male
teritorije u kojima se postoji mogucnost da se sacuva
kreativnost i sens za proizvodnju drukcijih socijalnih
modela u nadi da ce se postupno moci utjecati i na
širi društveni i javni okvir.
U liberalno demokratskom sustavu gdje je se
pretpostavlja postojanje treceg, civilnog sektora,
država ima sve vecu tendenciju da se ne bavi
socijalnim projektima nego se kaže: ''ajde da to
ostane na teret i inicijativu civilnog društva'', što
je ovdje kržljava i getoizirana stvar. Ono što je
perverzna stvar je da NGO sektor pocinje zahtijevati
da on postane start društvenog djelovanja pored
samo bazicnih okupljanja oko specifi cnih interesa
. I to je specifi kum ovog trenutka, tipa da NGOi
imaju pretenziju na kreiranje javnih politika. To je
jednostavno taj tranzicijski moment. NGOi u ovom
trenutku, cak i ovi kulturni, imaju višu osviještenost
kako bi trebalo unaprijediti neki segment javne sfere
nego što to artikuliraju oni koji su za to zaduženi. U
tom kontekstu vidim kao svoju motivaciju perspektivu
djelovanja koja prebacuje težište sa internacionalne
na translokalno, dakle naspram sebe imaš ne samo
državu nego i jedan poredak koji je posljedica
neoliberarnog divljanja bez ikakve globalne socijalne
ili politicke kontrole. Vidim svoju ulogu u proaktivnom
djelovanjem oko specifi cnih stvari, a u svrhu
otimanja dojmu da je svako djelovanje akcidencija
glomazno-globalnog dogadanja kapitala.
|
|