John Zerzan u Hrvatskoj

piše: Lela Vujanic

U intelektualnoj caršiji izaziva podozrenje, cesto i podsmijeh; medu obicnim ljudima nevjericu i cudenje; od akademske je zajednice ne/shvacen kao anarhisticko teorijsko nedonošce; anarhisti i ljevicari uglavnom ga mrze, a mediji su u njemu našli spektakularnog gurua novoga pokreta. Netko tko je za najveci broj ljudi definitivno too much, jedan od najkontroverznijih mislioca današnjice, anarhist iz Oregona, radikalni kriticar civilizacije i glavni teoreticar primitivizma - John Zerzan.

Nakon iskustva postmodernizma Zerzan na prvo citanje zvuci jednostavno nevjerojatno. Jer o kakvoj biti on zapravo govori? Postmodernisticko usmrcivanje covjeka, historije i metafizike zarad malih naracija - ono što ce Rorty tako šarmantno uvesti kao razlicite vokabulare za Zerzana je istoznacno fluidnosti kretanja brzopotrošne robe. Postmodernizam - njegovo mišljenje i njegova postfilozofija tako se pokazuju samo kao vjeran odraz sistema, zadnji cinizam, ocajno i beznadno koje je kapituliralo pred kapitalizmom i oprostilo se od svakog pokušaja kritike i otpora. Zerzan je na dijametralno suprotnim pozicijama; upravo postojanje, a ne predstavljanje, neposrednost i supstancijalitet - sve od reda zastarjeli pojmovi u današnjem službenom diskursu - pojmovi su koje on ponovno uvodi u opticaj.

Ono što Zerzan opisuje totalni je crnjak: život na mjestu zlocina, kriza koja se neprestano produbljava u svim sferama i ocituje u pustošenju i onecišcenju prirode, nasilju protiv zdravlja i senzusa, protiv života u svim njegovim oblicima. Praznina, tuga, dosada i strepnja pojavljuju se kao osnovna stanja današnjega covjeka, bezuslovna predaja i robovanje svim oblicima dominacije, fizicko i emocionalno discipliniranje… Elektronicka pomagala tehno kulture, umjesto da nas oslobadaju i daju više vremena, zapravo nas sve više i sve tješnje drže prikovanima za posao i tehnologiju: stalno radi i stalno konzumiraj - njihovo je pravo znacenje. Upravo u tehnici, civilizaciji i kapitalizmu Zerzan vidi neraskidivo jedinstvo dominacije nad prirodom i covjekom. Poput podjele rada, tehnologija je jedna od pretpostavki sistema i upravo zato zahtjev za njenim uništenjem izaziva tako panicnu reakciju - jer dovodi u pitanje ne samo citav sistem, nego i sve ono što cini osnovu "našeg nacina života". Tu je onda i razlika izmedu Zerzana i ljevice te raznih antikapitalistickih grupa koje su prihvacale ekspanziju sredstava za proizvodnju i daljnji razvoj tehnologije. Primitivisticka je tendencija prva koja sve to dovodi u pitanje.

Iako cesto percipiran kao netko tko rješenje vidi u vrlo doslovnom povratku u kameno doba, što se istovremeno koristi i kao glavni moment diskreditacije, Zerzan i primitivisti svoju inspiraciju nalaze u cinjenici da su ljudi tijekom razdoblja dugoga dva milijuna godina živjeli autenticno i zdravo, slobodno i nesputano, živjeli su "sada i ovdje", bez predstavljanja i simbolickih posredovanja… Promjena znanstvene paradigme u zadnjih sto godina donijela je nova otkrica o društvenom životu u prethistorijskom periodu; za razliku od uglavnom napuštene teorije o medusobnim vucjim odnosima i nužnosti uspostave civilizacije radi mira i održanja, sada se cini da se život prije pojave civilizacijskih "dobara" zasnivao na egalitarizmu, dijeljenju, relativnoj autonomiji i ravnopravnosti spolova, odsustvu organiziranog nasilja. Zerzan ponavlja Rousseauov san o plemenitom divljaku, ali ovog puta citirajuci (dvadesetak po stranici) suvremene antropologe i arheologe. Za one koji ne vole regresije u prošla vremena, ovo proucavanje predcivilizacijskog života ne mora se shvatiti kao zov za pecinama, vec samo kao dokaz da smo nekada znali živjeti na potpuno drugacijim osnovama - i to u puno duljem periodu.
Što Zerzan ima protiv civilizacije? Revolucija do koje je došlo u neolitu, odnosno ubrzani i antropolozima cesto nejasan prelazak na pripitomljavanje umjesto lovacko-skupljackog života, podjela rada, pojava pisma, mjerenja vremena, broja i umjetnosti - odnosno, sve ono što se smatra "otkricima", i "civilizacijskim dobrima", Zerzan vidi kao pocetak nezaustavljivog udaljavanja od biti i neposrednosti koje je suvremenost samo najradikalniji izraz i logican kraj. Jezik, broj i umjetnost zamjene su za bit u korist simbolickog; oni ne uspostavljaju znacenje vec ga zakrivaju; ne obogacuju prisutnost vec je proganjaju, da bi na kraju postali sistemi za sebe, determinirajuca polja svjesnosti koja zaklanjaju stvarno.

Šok koji Zerzan izaziva ne temelji se na novosti njegovih "otkrica". Sve ovo danas je uglavnom klasika; cak i Freud, iako politicki reakcionaran, vec je prije stotinjak godina pisao o represivnom karakteru civilizacije koja se zasniva na potiskivanju; Frankfurtska je škola to vjerojatno bolje formulirala od Zerzana. Ono zbog cega je Zerzan tako radikalan i šokantan, ono što cini razliku, zakljucci su koji iz ovoga vec recenoga proizlaze. A zakljucak je vrlo doslovan poziv na uništenje. U vremenu pacifikacije svih inicijativa, Zerzan ponovo afirmira pojam destrukcije. Medijski je postao poznat dajuci podršku za vrijeme sudenja Unabomberu, tipu koji je osim pisanja "Industrial society and Its Future" slao pisma bombe u americke sudove. Komentirajuci dogadaje u Seattlu, u filmu Surplus, Zerzan jasno kaže: "Korporacijski posjed najlegitimniji je cilj napada". U nekim kasnijim intervjuima nešto je suzdržaniji po pitanju nasilja, ali još uvijek ostajuci pri tome da moramo uništiti ono što tako bezobzirno uništava nas.

U Hrvatskoj je od 20 do 28. travnja.

zerzan.dzabalesku.net

Zerzan je dosad objavio tri zbirke eseja: Elements of Refusal (1989./1999.), Future Primitive and Other Essays (1994.), Running on Emptiness: The Pathology of Civilization (2002.) i dvije antologije: Against Civilization: Reading&Reflections (1999./2005.) i Questioning Technology: A Critical Anthology (1991.). Urednik je casopisa Green Anarchy, stalno suraduje s Anarchy: A Journal of Desired Armed i objavljuje u casopisima poput AdBusters. Sve su objavljene knjige anti-copyright.