| JOHN ZERZAN
Danas i nije neophodno dokazivati da nijedan od zahtjeva moderne/prosvjetiteljstva (za slobodom, razumom, pojedincem) više ne vrijedi. Moderna je inherentno globalizirajuca, omasovljujuca, standardizirajuca. Samo-evidentan zakljucak da ce beskrajno širenje proizvodnih snaga biti fatalno zadaje konacan udarac vjeri u napredak. Super-brza kineska industrijalizacija predstavlja tek jedan slikovit primjer. Od neolitika postojano se razvija ovisnost o tehnologiji, materijalnoj kulturi civilizacije. Kao što su Horkheimer i Adorno pokazali, povijest civilizacije povijest je odricanja. Covjek dobiva manje nego što je uložio. Radi se o prevari tehnokulture i skrivenoj biti pripitomljavanja: rastuce osiromašenje sebstva, društva i Zemlje. A u meduvremenu se moderni subjekt nada da ce obecanje još više modernosti vec nekako iscijeliti njegove rane.
Karakteristicno oblicje današnjega svijeta zasniva se na propasti, koja se svakodnevno pokazuje. Iako se kriza biosfere, barem u Prvom svijetu, manje primjecuje od svakodnevnog otudenja, ocaja i ulovljenosti u zamku rutinizirane, besmislene kontrole. Postojano nestaje mogucnost utjecaja i na najsitnije dogadaje i okolnosti, dok globalni sistemi proizvodnje i razmjene uništavaju lokalne posebnosti, osobitosti i obicaje. Nestaje ranija važnost mjesta, koju sve više zamjenjuje "aerodromska kultura", kako je zove Pico Ayer - kultura bez korijena, urbana, homogenizirana. Moderna se zasniva na kolonijalizmu, kao što se i sama civilizacija zasniva na dominaciji. Neki bi željeli zaboraviti ili "transcendirati" taj centralni element podjarmljivanja. Poput Andrewa Feenberga, koji u Alternative Modernity (1995.) piše: "Tehnologija nije vrijednost koju se mora prihvatiti ili odbaciti, nego izazov da razvijamo i multipliciramo svjetove bez kraja." Trijumfalni svijet tehnicisticke civilizacije - nama poznat kao modernizacija, globalizacija ili kapitalizam - uistinu se nema razloga bojati takve prazne neodredenosti. Paradoksalno, vecina suvremenih društveno-analitickih radova pruža argumente za optužnicu protiv modernog svijeta, ali odbijaju suociti se s rezultatima svojih analiza. David Abramova The Spell of the Sensuous (1995.), na primjer, pruža vrlo kriticki pregled uzroka anti-životnog totaliteta, da bi završila s apsurdnim zakljuckom. Adams zakljucuje da je to kretanje prema ponoru ipak "organsko", te ce prije ili kasnije prihvatiti gravitaciju i vratiti se zemlji. Zapanjujuce neodgovoran zakljucak. Hans Georg Gadamer u The Enigma of Health (1996.) savjetuje nas da "postignuca modernog društva, s cijelim njegovim automatiziranim, birokratskim i tehnološkim aparatom, vratimo u službu fundamentalnih ritmova koji održavaju pravi poredak tjelesnog života". A devet stranica prije, Gadamer pokazuje da upravo taj aparat objektifikacije proizvodi "nasilno otudenje od nas samih". Osim dvolicnosti bezbrojnih polu-kritickih "teoreticara", tu je i težina neopravdane inercije: bezbrojni glasovi koji govore da je modernost neizbježna i da se trebamo suzdržati od njezina preispitivanja. I ne cudi sveprisutnost nostalgije te strastvene cežnje za svime što je otrgnuto iz naših života. Gubitak se svakodnevno gomila, skupa s pobunom protiv vlastite iskorijenjenosti, pozivajuci na povratak zavicaju. No, kako da se izvucemo iz ovoga broda smrti? Sama nostalgija nije dovoljna. Najveca zapreka prvom koraku k emancipaciji toliko je ocigledna, koliko i duboka. Ako prvo dolazi razumijevanje, tada mora biti jasno da se ne može prihvatiti totalitet, i istovremeno formulirati autenticnu kritiku i kvalitativno drugaciju viziju tog totaliteta. Vracam se sjajnoj Walter Benjaminovoj alegoriji smisla moderniteta: Njegovo je lice okrenuto prošlosti. Tamo gdje mi vidimo niz Nekada davno ova oluja nije bjesnjela, a priroda nije bila neprijatelj
kojega treba pokoriti i ukrotiti, pretvarajuci sve u surogat. No, mi putujemo
povecanom brzinom k sve vecem otrežnjenju, ciji osiromašeni
totalitet ozbiljno ugrožava i život i zdravlje. Tužna je cinjenica da akumulirana šteta uzrokuje rasprostranjeni gubitak optimizma i nade. Odbijanje raskida s totalitetom okrunilo je i ucvrstilo ovaj samoubilacki pesimizam. Samo vizija potpuno nedodirnuta trenutnom stvarnošcu može voditi naše prve korake k oslobodenju. Ne smijemo si dopustiti da nastavimo funkcionirati po neprijateljevim uvjetima. Marx je opisao moderno društvo kao stanje "permanentne revolucije", stalnog, inovativnog kretanja. Postmoderna ponavlja vec videno, dok ubrzana promjena svodi sve ljudsko (poput naših najbližih odnosa) na prolaznost i izgubljenost. Postmoderni mislioci pretvorili su stvarnost ovog kretanja i fluidnosti u vrlinu, slaveci neodlucnost kao univerzalni uvjet. Sve je u kretanju, slobodno od konteksta; svaka slika ili stajalište jednako je nevažno ili ispravno, kao i svako drugo. Sama stvarnost, koja je više nego ikada totalna i globalna, ismijava odustajanje od ovog pokušaja da se zahvati logika sistema u cjelini. Takav stav protu-totaliteta, uz gomilu zabranjenih podrucja mišljenja, zapravo je sramotna prijevara. Predaja postmodernista tocan je odraz osjecaja bespomocnosti koji prožima kulturu. Eticka ravnodušnost i estetska zaokupljenost samim sobom udružuju se s moralnom paralizom u postmodernom odbacivanju otpora. Stoga ne cudi da ne-zapadnjaci poput Ziauddina Sardana (Postmodernism and the Other, 1998.) smatraju da postmoderna "cuva - zapravo pojacava - sve klasicne i moderne strukture opresije i dominacije". Ova kulturna moda nece još dugo. Ona je ipak samo posljednja maloprodajna ponuda na tržištu reprezentacije. Samom svojom prirodom simbolicka kultura proizvodi distancu i posredovanje, kao pretpostavljeni neizbježni teret covjekova položaja. Sebstvo je uvijek bilo samo jezicna varka, kaže Althusser. Osudeni smo na to da ne budemo ništa više od instrumenta kroz koji jezik autonomno tece, obavještava nas Derrida.
Ishod imperijalizma simbolickog jest tužna svakodnevica u kojoj
ljudsko otjelovljenje ne igra bitnu ulogu u funkcijama uma i razuma. Dapace,
životno je važno protjerati svaku mogucnost da su stvari ikada
bile drukcije. Postmoderna rezolutno zabranjuje pitanje ishodišta,
pomišljanje da nismo uvijek bili definirani i postvareni simbolickom
kulturom. Racunalna simulacija posljednja je rijec reprezentacije, a njezina
bestjelesna moc mašte sukladna je upravo središnjoj biti modernosti. "Recenice ce biti osudene na muzej, ako ispraznost pisanja opstane", predvidio je Georges Bataille. Jezik i simbolicko preduvjeti su spoznaje, prema Derridi i drugima. A ipak istovremeno vidimo sve manje razumijevanja. Prividni paradoks proždiruce dimenzije reprezentacije i smanjujuce kolicine smisla navodi na sumnjicavost prema prvome - prvo sumnja, a onda subverzija. Izmuceni informacijskom bolešcu i groznicom vremena, naš je izazov da razbijemo kontinuitet povijesti, što je Benjamin shvatio u svojim posljednjim i ponajboljim razmišljanjima. Prazno, homogeno, uniformno vrijeme mora prepustiti mjesto jedinstvenosti ne-razmjenjive sadašnjosti. Povijesni napredak sacinjen je od vremena, koje se postojano pretvaralo u cudovišnu materijalnost, vladajuci i mjereci život. "Vrijeme" ne-pripitomljavanja, ne-vrijeme, omogucit ce svakom trenutku da bude pun svjesnosti, osjecaja, mudrosti i ocaranosti. Prava mjera stvari bit ce ponovno uspostavljena kada vrijeme i drugi posrednici simbolickog odlete. Derrida, zakleti neprijatelj ovakve mogucnosti, zasniva svoje odbijanje prijeloma na prirodi i navodnom vjecnom postojanju simbolicke kulture: historija ne može prestati jer stalna igra simbolickog kretanja ne može nestati. Ovaj auto-da-fé trebao bi biti dokaz protiv prisutnosti, autenticnosti i svega što je direktno, utjelovljeno, posebno, jedinstveno i slobodno. Uhvacenost u zamku simbolicnog samo je trenutacno stanje, a ne doživotna kazna. Ovaj je svijet prepun slika, simulacija - rezultat izbora koji se cine neopozivima. Naša je vrsta u nekoliko tisuca godina razorila zajednicu i stvorila ruševinu. Ruševinu zvanu kultura. Veze bliskosti sa zemljom i jednih s drugima - mimo pripitomljavanja, gradova, rata, itd. - pokidane su; no, mogu li se iscijeliti? Pod znakom jedinstvene civilizacije, svima naocigled, pokrenut je potencijalno fatalan juriš na sve što je živo i osobeno. Globalizacija je samo intenzivirala ono što se dogadalo puno prije moderniteta. Neumorna, sistematicna kolonizacija i uniformnost, pokrenute odlukom o kontroli i pripitomljavanju, sada imaju neprijatelje koji ih jasno vide, kao i kraj koji one donose, ukoliko ne budu poražene. Izbor na pocetku povijesti bio je, kao i danas, izmedu postojanja nasuprot reprezentaciji. Gadamer propisuje lijek, koji se u osnovi svodi na obnavljanje svega
što pripada prirodi. Iscjeljivanje znaci otklanjanje svega što
djeluje protiv prekrasnog svojstva života da se sam obnovi. Vjerujem
da je duh anarhije slican. Maknimo sve što nam zaprecuje put i sve
je vec tu, ceka na nas. |
||