Snimio bih film o slicnostima hrvatske i iranske kulture

Vjerujem u umjetnost i vjerujem da je ljudi ponajprije moraju razumjeti

napisao: Vid Jeraj
snimio: Tomislav Miletic

Iranski glumac i redatelj Džahangir Almasi posjetio je Zagreb u sklopu Tjedna iranskog filma održanog u Filmskom centru Tuškanac od 7. do 12. ožujka. Posjet mu se poklopio s posjetom iranskog predsjednika Hatamija hrvatskom predsjedniku Stipi Mesicu. U sklopu Tjedna održao je i predavanje na zagrebackoj Akademiji dramskih umjetnosti, radosno i angažirano odgovarajuci na pitanja radoznalih studenata. Almasi je, naime, i cijenjen pedagog koji predaje na nekolicini iranskih filmskih akademija.
Glumom se poceo baviti vec kao djecak, e da bi studirao politicke znanosti i filozofiju, doktoriravši iz estetike istocnjacke filozofije, koju je predavao na sveucilištu u Amsterdamu kao gostujuci profesor. Osim društvenih i humanistickih znanosti, studirao je i kemiju.
Kao slobodni umjetnik, suraduje i u medunarodnim koprodukcijama, primjerice s njemackom TV-kucom ZDF. U svojoj je zemlji cesto clan žirija filmskih festivala, izmedu ostalog i festivala u Teheranu. Njegovi su filmovi prikazivani na filmskim festivalima u Cannesu, Istanbulu, Montrealu i Mannheimu, gdje su odnijeli i neke nagrade. Takoder je predsjednik udruge iranskih filmskih glumaca. Od poznatijih naslova izdvajamo "Naronay", "Bani Chau" o Kurdima, "Poor Lover", "Portrait Of Love", "Monster", "Red Wind". Iako su ga za razgovor vrbovali i 24 sata i Arena, za svoga boravka u Hrvatskoj dao je intervju samo nama. Razgovor je obavljen na brzaka, fantasticno potrganim engleskim, netom uoci njegova povratka u Teheran.

04: Buduci da naši citatelji ne znaju previše o iranskom jeziku, možete li nam reci što vaše ime konkretno znaci?
JA: "Džahan" se prevodi kao "svijet", dok "-gir" i "almasi", zajedno, znace "onaj koji ce osvojiti".

04: Nadopunjuju li se u vama, s obzirom na vaše obrazovanje i iskustvo, glumac i mislitelj?
JA: Buduci da sam danas u poziciji da budem kritican prema politici, politickim znanostima, vodama i svemu ostalom, da vam iskreno kažem, mislim da razlika ne postoji.

04: Kako ste uopce postali glumac, buduci da ste studirali nešto sasvim drugo?
JA: Otkako sam djecak, dakle još u petoj godini, moj je otac radio kao željeznicar i zbog toga smo živjeli po mnogim gradicima. U to sam vrijeme pohadao tecajeve jedne organizacije koja se brinula za djecu, koju je vodio g. Džudai koji me zamolio da se pridružim njegovoj skupini, i tako sam stekao prva iskustva glumeci Džamašidekeija, jednog od starih kraljeva iz iranske mitologije. Glumio sam njegov lik u djecackoj dobi. To sam iskustvo zadržao i kroz osnovnu i srednju školu; u srednjoj sam školi vec pisao i razmišljao o tome kako cu i ja biti slavan poput ostale djece koja su se vec procula igrajuci nogomet i košarku. Na taj sam nacin razmišljao o umjetnosti. Medutim, tek sam na sveucilištu shvatio da s glumom u rukama imam nešto vrlo snažno. Poznavajuci smisao umjetnosti možemo razumjeti svoj svijet, svoj grad, svoje društvo i svoje odnose; možemo biti kriticni i svjesni smo da moramo nešto uciniti, ne moramo imati loš odnos prema svojoj kulturi ili narodnosti, nismo prisiljeni raditi loše stvari. Možemo govoriti o humanosti i odnosu s ljudima, nacinu na koji se trebamo ponašati i živjeti u svom gradu, zemlji i društvu.

04: Bilo je to vrijeme režima Reze Pahlavija. Kako ste tada živjeli?
JA: Ostao mi je u vrlo lošem sjecanju. U svojim sam dvadesetima zbog njega dvaput završio u zatvoru kao politicki nepodoban.

04: Kakvim je spoznajama obilježeno to razdoblje?
JA: Poceo sam razmišljati o znacenju umjetnosti dok sam pohadao sveucilište politickih znanosti. Iako sam vec puno nastupao po kazalištima i bio relativno popularan, još nisam sasvim dobro ovladao znacenjem samoga pojma umjetnosti. I tako sam se vratio izvorištima drevne iranske filozofije i religije, u rasponu od zoroastrizma do islama. U tim sam istraživanjima otkrio mnoge važne stvari, poput uputa za skladno življenje koje su napisali naši preci. Zatim sam pronašao i nacin kako stupiti s njima u kontakt, oživjeti ono o cemu su pisali i to prenijeti u današnji kontekst. Tada sam shvatio da je umjetnost ogledalo, te je stoga i poimao kao nešto vrlo realisticno. Potom sam nastavio s nadrealizmom, za koji sam izvorište našao kod našeg starog filozofa Avicene. Otkrio sam nacin kako zavoljeti njegova djela i njegov misticizam. Zavolio sam ga od srca i predao mu se do kraja. Mislim da je misticizam ono što nam je stvarno potrebno u današnjem svijetu. Govori nam kako cemo se ponašati, kako biti jedni s drugima, kako dijeliti ljubav… U njemu pronalazim odgovore na sva svoja pitanja, a pronašao sam i znacenje umjetnosti na jedan drukciji nacin. I tu je došlo do promjene mojih uvjerenja. Postavši profesionalni glumac, nastupilo je novo razdoblje u odnosu na vrijeme provedeno u osnovnoj i srednjoj školi.

04: Na koji nacin?
JA: Mislim na izrazitu potrebu za novcem, koji mi je omogucio da vodim svoj vlastiti život. U to sam vrijeme morao donijeti nekolicinu kljucnih odluka. Mogao sam raditi ono što sam htio, zahvaljujuci novcu. Ljudi mi vjeruju kao umjetniku jer vjeruju da su umjetnici ujedno i kriticni, da su u prilici docarati smisao života, covjecanstva, ljubavi, vjerovanja, filozofije i uzeti nešto od svog unutarnjeg bogatstva, prikazati kao svoju nutrinu, zaokružiti ga, recimo, estetikom, i samu umjetnost iznijeti ljudima na površinu kao zasebno bice. A zašto? Zato da bi kod njih pobudio reakciju i stvorio nešto u njihovoj svijesti. Ne na onoj razini na kojoj ne mogu razumjeti. Tu dolazimo do onoga što cesto zamjeram americkom filmu, a to je poigravanje s ljudskim umom i srcem. Ljudi ne razumiju da ih se pritom iskorištava. Vjerujem u umjetnost i vjerujem da je ljudi ponajprije moraju razumjeti, moraju je sami po sebi biti u stanju shvatiti. Zbog cega prema gledatelju treba postupati ozbiljno i otvoreno. U tom su smislu, naravno, umjetnici slobodni poslužiti se bilo kojim nacinom da to postignu.

04: Kakva je vaša etika u tom pogledu?
JA: Vjerujem u Boga i u covjecanstvo, religiju, i to je tocka koja je u ovom trenutku kljucna. Nisam ni šovinist ni nacionalist, ali mislim da se trebate posvetiti ocuvanju svoga identiteta i nacionalnosti, o tome sam pricao i na predavanjima koja sam ovdje održao. Vjerujem u internacionalizam, s polazišta svoje religije. Mislim da se ljude ne može suditi prema njihovoj nacionalnosti, novcu koji zaraduju, licima kakva imaju i kako izgledaju. Ne može ih se za to kriviti, treba vjerovati da su ljudska bica i sve im treba omoguciti. A možda bi trebali prouciti i jesu li stvarno Iranci.

04: Culi ste, dakle, za tu teoriju?
JA: Da, i mislim da nije bez veze. Kada se vratim natrag u Iran, malo cu prouciti stariju iransku književnost i pogledati što je u njoj zapisano o tome. Recimo, imamo nekolicinu vrlo srodnih rijeci, poput iranske "hak", koja znaci "kako", zatim "ban" i "stan", koje nose znacenje isto kao i u hrvatskom. I Perzijski je zaljev vrlo slican Jadranskom, kao i otok Hark koji je slican vašem Krku. Mjesto s imenom Krk nalazi se i u Kurdistanu. Rijec "heruat" dolazi iz vremena perzijskog vladara Darija Velikog i znaci "ljudi koji nose svjetlo", odnosno "inteligentni ljudi". To je vrlo stara rijec koja je još uvijek u upotrebi, a nitko ne zna otkuda dolazi. U našoj vjeri takoder, i astronomiji i astrologiji, ima stvari koje se nevjerojatno podudaraju s nekima od vaših. Nevjerojatno je i to da ste primili kršcanstvo ranije od ostalih zemalja oko vas, a mislim i da je vaša interpretacija kršcanstva malo drukcija u odnosu na onu ostalih naroda. To su mi sve vrlo zanimljive stvari i namjeravam im se posvetiti.

04: Kako to mislite?
JA: Volio bih ovdje snimiti kratki dokumentarno-fikcijski film u roku od tri mjeseca ukoliko se uspijem dogovoriti s producentom da namaknemo nekih 15 do 20 tisuca dolara. Snimio bih rado film o slicnostima izmedu hrvatske i iranske kulture.

04: Govorimo li na primjeru filmova kao što je "Posljednje Kristovo iskušenje" Martina Scorsesea, te filmu redatelja Thea Van Gogha, koji je nedavno potaknuo velike valove nasilja u Nizozemskoj, o umjetnosti kao o prostoru umjetnicke slobode?
JA: Poznajem i Kazanthakisov roman "Posljednje Kristovo iskušenje", kao i njegovu ekranizaciju koju potpisuje americki redatelj Martin Scorsese. Obožavam njegove filmove poput "Taksista", "Razjarenog bika", "Rumble Fish". Film "Posljednje Kristovo iskušenje u jednu mi se ruku svida, ali u drugu - ne. Mislim da je film postigao vrlo veliku razinu misticizma, u smislu da je Isus shvatio smisao vjere u svom odnosu prema Sotoni i vatri, u svemu je tome sam film bio izvrstan, u umjetnickom smislu i na razini tehnicke izvedbe bio je sjajan. Tehnika razvoja fabule i njeno približavanje ljudima je ostvareno na zavidnoj razini. No, samo znacenje filma je neka vrsta propagande u korist nekog uvjerenja, što mi se nije svidjelo.