Od 23. do 27. srpnja 2025. održat će se Lovinačke večeri performansa (LVP’25) koje će u Lovincu, u srcu Like, ugostiti hrvatske umjetnike i umjetnice.

LVP’25 bavi se poetikom odnosa ljudi i okoliša, posebice u kontekstu osobnog, intimnog i umjetničkog poimanja relacije čovjek-priroda te poziva umjetnike da kroz svoje radove odgovore na pitanja:

• Što je ostalo od prirode?
• Što je ostalo od prirodnog?

LVP’25 dio je šireg programa Multimedijalnog kampa 2025. koji nudi mogućnosti kratkih rezidencijalnih boravaka u Lovincu, kada umjetnici mogu istražiti okolicu i prilagoditi svoj performans koji se reflektira na okoliš. Nakon performansa, umjetnici sudjeluju u LVP podcastu.

Prošlogodišnje performanse i LVP podcast možete pogledati na sljedećoj poveznici: LVP Podcast.

Program:

24.7.2025. Četvrtak

„Gospina trava“, Nikolina Manojlović Vračar

„… Grijem vodu u loncu i izlijevam je u tirkizni lavor. Skidam se. Mrak me gleda kroz komadiće prozora koji su ostali nepokriveni krpama. Neugodno mi je. No, nelagoda je izazovna i tjera me da nastavim. Lavor je malen, ne stanem u njega. Dodajem u vodu par cvjetova Gospine trave, pa močim kuhinjsku krpu i cijedim je. Cvjetovi plešu po uznemirenoj površini. Trljam krpu u sapun i umivam noge od gležnjeva prema preponama. Posvećeno. Ova kuća nudi dugačko vrijeme. Ugodno mi je i preplavljena sam zahvalnošću zbog lavora tople vode koja se razlijeva po ispucanom betonskom podu. Svaku nogu njegujem sporo, promatrajući je znatiželjno kao da je vidim prvi put. Ispirem krpu pa ponavljam radnju. Skidam majicu, potkošulju…”

Nikolina Manojlović Vračar (1976.) diplomirala je slikarstvo 2001. godine na nastavničkom smjeru u klasi prof. A. Rašića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (mag. art.). Specijalizirala je art terapiju 2024. godine na Sveučilišnom specijalističkom studiju Kreativne terapije pri Sveučilištu J.J. Strossmayera u Osijeku (univ. spec. art. therap.). Status samostalne multimedijalne umjetnice stekla je izlažući samostalno i sudjelujući na skupnim izložbama, baveći se land-artom, urbanim intervencijama i performansima. S godinama postiže zamjetne rezultate i u književnosti i ilustraciji za djecu i mlade. Svoj rad veže za iskustvo skupljanja ljekovitih biljaka koje je naučila provodeći praznike u djetinjstvu u Lici.

„Izdisaj“, Saša Živković

Performans „Izdisaj“ svoje polazište pronalazi u radu Tomislava Gotovca „Udisanje zraka“, kojeg se smatra prvim performativnim aktom u suvremenoj hrvatskoj umjetničkoj praksi. Tomislav Gotovac svojim činom udisanja zraka metaforički slavi slobodu i život s jedne strane, izvodeći ga na Sljemenu u prirodi, a s druge strane možda problematizira pritisak tadašnjeg društvenog sistema i njegovih mehanizama kontrole. Živković, predajući se prirodi i dajući joj kroz izdisaj udahnutog zraka hranu u obliku CO2, također problematizira činjenicu da se u proteklim godinama kontrolni sistem izrazito obrušio na ljudsku respiraciju, prisilom nošenja maski u vrijeme epidemije, do bizarnih ideja da previše ljudi izaziva svojim disanjem globalno zatopljenje.

Saša Živković rođen je 1970. godine u Koprivnici. Diplomirao je 1998. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na Nastavničkom odsjeku, pod mentorstvom Zlatka Kesera i Roberta Emila Tanaya. Član je HDLU-a Zagreb i LU “Lika“ Gospić. Jedan je od osnivača udruge K.V.A.R.K. i galerije „K2“ u sklopu koje se bavi projektima i organizacijom projekata vezanih uz likovnu i vizualnu umjetnost u Križevcima. Kontinuirano samostalno i skupno izlaže od 1995. godine. U dva navrata boravio je na usavršavanju u Leipzigu kroz projekt “One side story“ 2012. i “De/konstrukcija slike“ 2019. godine. Njegov rad uvršten je u likovnu monografiju “Umjetnost Like“. Živi i radi na relaciji Križevci – Gospić – Zadar.

25.7.2025. Petak

„Inokulacija” – Kruno Jošt

Jošt je studirao na ALU Zagreb, Gerrit Ritvield Kunst Akademie Amsterdam i Transart Institut, Berlin. Kroz duboke, lokalno usidrene i transdisciplinarne metode istraživanja, Kruno Jošt promišlja ekološku kontekstualnost s fascinacijom za ulazak u proširene prostorne sekvence i neočekivane vremenske raspone. Slobodno migrirajući s jedne ljestvice na drugu, spaja subjektivne perspektive u nova kolektivna kretanja i zaplete. Na taj način razvio je jedinstvenu umjetničku praksu koja se bavi permakulturom, životom izvan mreže, održivošću i interakcijom između ljudi i „više-nego-ljudi” u polju suvremene umjetnosti. Svojim opsežnim projektima poput „Centar za kreativna rješenja” (C4CS), Lovinac, „Ecocentric” RMZ Ecoworld, Bangalore Indija, „Playing to Microbes”, Kulturhuset Komedianten, Varberg, Švedska i „SoundGarden” BBD, Berlin dosljedno pokazuje duboko razumijevanje i dobro promišljenu poziciju u suvremenoj raspravi o umjetnosti, okolišu i tehnologiji.

Performativni čin, ili praksa prenošenja bolesti zdravoj osobi, umetanjem zaraznog materijala u njihovo tijelo, obično u svrhu izazivanja imuniteta na bolest, je ono čime se Jošt bavi na ovogodišnjem pozivu LVP-a na temu „što je ostalo od prirode” i „što je ostalo od prirodnog”. Jošt identificira što pomaže imunitetu u njegovom neposrednom okruženju, i koji su to prirodni zarazni materijali koje su ljudi unosili u sebe stoljećima, a slijedeći istraživanja i medicinske statistike prema kojima djeca odgojena u polikulturnim malim domaćinstvima, sa stokom hranjenom na prirodan način, imaju bolji imunitet zbog korisnih bakterija koje se nalaze svuda oko njih, za razliku od djece odrasle odvojene od prirode i prirodnog koja su bila lišena tih izloženosti.

„Folk radovi ili posveta noniću Ivanu“, „Kuhanje aaARTa”, Josip Ivančić – i.j.piNO

Ivančić konceptualno veže dva performansa:

1. „Folk radovi, ili posveta noniću Ivanu“ gdje izrađuje i donosi već izrađene tradicionalnim načinom radove od grana u nekim tradicionalnim formama i postavlja ih po prostoru, kao magične objekte i podsjećanje na dječje radosti kod djeda na selu i prožimanje s prirodom, tog vremena, te
2. „Kuhanje aaARTa“ gdje čita i razlaže tekst o umjetnosti uz improvizacijsko kuhanje.

Josip Ivančić – i.j.piNO, performer, likovni umjetnik i glazbenik na alternativnoj kulturnoj sceni, poznat je već od početka sedamdesetih godina. O sebi kaže: „Na/prvo, sam bauljao i plazijo po Monte-u, blatnjavih i krvavih koljena i ruku .,i kao i sva dica tog vremena dobivali žberle i kopune, kad si hi zaslužijo ( po kriteriju roditelja ili okoline)…u razumno doba poslali me uz osnovnu školu i na vjeronauk, jer ako nas i nešto posebno ne nauče barem nas ne uče slabom… a tamo nas svećenik Premate i ostali fratri i padreti nisu pipali ni navlačili već s nama se zezali ( korektno po užanci ) i dozvoljavali da igramo loptom oko crikava…dok smo uveče odlazili sa ćakula vidjali da na „ćakule“ dolaze i drugi ,“ il druzi“ ,diskretno…Pokle san s tatom i nonom Ivanom djeljao grane i dela pašture,labore, riza drivo, kola „vodenička“ od ripe na potoku i lokvi.,i…i., A u školi smo imali Domaćinstvo i Tehnički odgoj i vadili se handMade koristeć ordenja…i dotle je Mularija delala Fionde i puškalice i lovila tiće na Višćade…usput se zezao u historijskoj grupi, di smo se gađali glinom i siporexom, fingirajući da delamo historijske građevine…piturivao zidne novine da budem na oku „Žirafi“ umjesto da me nateže za „zulufe., drugijeh puta smo završavali u kantunu ili u „magarećoj klupi“ maještru/ovici na oku…i zaradili žberlu, ravnalom po ruci, kredom šraubom u glavu ako nisi bija hitrooki…a ako si doma reka ili te netko otcinka da si dobija porciju, od roditelja si dobija duplu porciju jer su maještri/ovice u pravu…a lizeći tilifoni i svitleći ekrani nam bili fantazi in futures…i to ča se kvart s kvartom pošorao zbog nečije sestre iz susjednog kvarta ostaje kao lijep pogled i biljeg fer pleja jedan na jednog i nakon toga zajednčki bićerin., Poslije toga je sve krenulo kako je krenulo…na začudan zavojit put… …meni je femily bila funk cijonalna i ostalo je bilo funk cijonalno…i ondak koji K***C ja ovdi išćem/tražim/radim Jes da sam peder ma nis homić a uz to sam lezbača, jerbo volem žene žene zaljubljeneee A SVE OVO POLITIČKI najKOREKTNO”.

Jerica Ziherl – Prezentacija istraživačko-umjetničkih projekta Muzeja-Museo Lapidariuma iz Novigrada-Cittanove

Prezentacija istraživačko-umjetničkih projekta Muzeja-Museo Lapidariuma iz Novigrada-Cittanove, koji često organizira, producira i predstavlja suvremene umjetničke prakse koje pozivaju na transdiciplinarni pristup odnosa čovjeka i prirodnog okruženja. Predstavit će se neki od projekata uklučujući i: Barena Bianca ‘Ribarenje bez riba’, ‘ Piknik uz rijeku Mirnu’, ‘Il Trabaccolo’ (Muzej Lapidarium, 2024.), Roberto Ghezzi ‘ Naturografie. Čovjek Umjetnost Priroda’ (Muzej Lapidarium, 2021.) i Šikuti Machine ‘Vogrda’ (Galerija Rigo, 2011.).

Riječ je o umjetnicima i umjetničkim kolektivima čiji projekti promišljaju, odnosno rastvaraju složene odnose između ljudskih (bića) i ne-ljudskih (ne-bića) svjetova. Također riječ je o suradnji Čovjeka i Prirode u drugačijoj perspektivi,  kojom se umjetnost u prirodi preobražava u umjetnost prirode.

Jerica Ziherl je povjesničarka umjetnosti, kustosica i ravnateljica novigradskog muzeja Lapidarium, te kuratorica Galerije Rigo. Diplomirala je povijest i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i stekla doktorat iz povijesti umjetnosti. Kustosica je brojnih samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, urednica monografija i izložbennih kataloga, te autorica znanstvenih radova i mnogobrojnih eseja o umjetnicima i suvremenoj umjetničkoj praksi.

26.7.2025. Subota

„Rezonantni fosili” – Nikolina Butorac

„Gubitak intenziteta i raznolikosti zvukova u različitim ekosustavima na svijetu pokazuje zabrinjavajući pad zdrave bioraznolikosti prirode. Nestaje pjev ptica, u potoku je voda presušila, nema lepeta krila. Zvukovi prirodnog svijeta postaju akustični fosili” tvrdi Butorac. Nestajući zvukovi iz prirode su inspiracija za ovaj performans koji će Butorac stvarati za vrijeme trajanja trodnevne rezidencije, snimajući šumove prirode i spajajući u njih glasove nekoliko izumrlih ptica.

Nikolina Butorac (1986., Zagreb) diplomirala je 2012. na odsjeku za Animirani film i nove medije, smjer Novi mediji, pod mentorstvom prof. Andreje Kulunčić. Od 2010. sudjeluje na brojnim skupnim izložbama i festivalima, te u performativnim projektima i umjetničkim radionicama. Koristeći elemente angažirane umjetnosti, stvara oaze ravnopravnih interakcija, u kojima nas različitosti nadopunjuju i oplemenjuju. Važno joj je uključiti odabranu, ali i slučajnu publiku, istražiti granice individualnog i kolektivnog, fizičkog i efemernog, mobilnog i fiksnog. Godine 2015. odlazi na rezidencijalni boravak u Finsku, gdje radi društveno angažirani projekt, instalaciju od biljaka u javnom prostoru grada Raume. Godine 2021. sudjeluje na grupnoj izložbi u galeriji Myymälä2, u Helsinkiju, povodom događaja Relational Art Week, s video radom: Vjerojatnost napora/The Probability of Effort.

„Priroda stvari” – Tomislav Brajnović

Brajnovićeva razmišljanja otvaraju važno pitanje: kako suvremeni čovjek doživljava prirodu u eri tehnologije? Odlazak u prirodu postao je referentna točka za mjerenje stupnja tehnološkog otklona, suprotstavljajući se urbanom okruženju koje definira obrazovanje, karijeru i društveni život. Iz te perspektive, priroda postaje mjesto terapije, sporta ili turizma, ali i potencijalni bijeg od digitalizacije, istovremeno noseći i obilježje irelevantnosti i nesudjelovanja u kreiranju „vremena”.

Analitičari razvoja AI ističu da će oni koji se „vraćaju prirodi”, u smislu obrade tla za vlastite potrebe, možda biti izvan tehnokratske elite budućnosti. S druge strane, Žižek dovodi u pitanje idealiziranu sliku prirode, ističući njezinu nepredvidljivost i okrutnost.

Brajnović u svemu tome vidi prostor za djelovanje, polazeći od radikalnog kršćanstva koje mijenja percepciju odnosa s prirodom. Polazište je prekid energetske veze čovjeka s prirodom (Bogom) u Edenskom vrtu, što se manifestiralo kao poremećaj u odnosima među ljudima, životinjama, te negativnim utjecajem na klimu i resurse.

Tomislav Brajnović, rođen 1965. u Zagrebu, započeo je studij na Likovnoj akademiji u Den Haagu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1999. godine, a magistrirao je Fine Art na Central St Martins College of Art & Design u Londonu 2003. godine. Izložbama „Puzajući Armagedon” i „Direct Link” te radovima poput „Smrt publike” i „Rat nije prirodno stanje čovječanstva”, Brajnović se okreće konceptu „čovjeka s iskustvom umjetnika”. To je reakcija na promjene u umjetničkoj paradigmi uzrokovane rastom umjetne inteligencije i njezinim utjecajem na subjektivnost. Djeluje u digitalnom prostoru, prebacujući svoju aktivnost u „digitalni oblak”.

LVP’24 organizira udruga UKE (www.uke.hr) koja od 2015. djeluje u Lovincu, u i oko Centra za kreativna rješenja. Centar uključuje rezidencijalni boravak za umjetnike, permakulturni prostor s organskim vrtom, domaćim životinjama i samoodrživim životom. Program podržavaju Ministarstvo kulture RH i općina Lovinac.

Početkom srpnja 2025. godine otvara se u galeriji Rigo u Novigradu izložba Krune Jošta, na kojoj surađuju Muzej-Museo Lapidariumiz Novigrada i Udruga kultura i edukacija iz Lovinca.

Istraživačko-umjetnički projekt ‘Concerto Quieto’, naziva izvedenog iz talijanskog imena za rijeku Mirnu u Istri, jedan je od onih sve prisutnijih suvremenih umjetničkih praksi koje pozivaju na transdisciplinarni pristup u odnosu čovjeka i prirodnog okruženja kojim je moguće, tamo gdje prirodne znanosti tapkaju na mjestu, otvarati nove svjetove i mogućnosti. Takvu praksu godinama primjenjuje Kruno Jošt, multimedijalni umjetnik koji se na svom permakulturnom imanju kod Lovinca u Lici bavi suodnosima znanosti, umjetnosti i održivog razvoja.

Jedan od takvih pristupa je i forma znanstvenog laboratorija kojim Kruno Jošt istražuje kako se kroz medij zvuka kreira remedijacija rijeke, tj. na koji način mikrobi (ne-ljudi) mogu pomoći u razlaganju toksičnog sedimenta rijeke bez nametljivog utjecaja na okoliš.

Sličan pristup primjenjuje i na mikrolokaciji toka i ušća rijeke Mirne. I samo ime govori da to nije ni brza ni prevrtljiva rijeka, no njezino područje obiluje bogatom florom i faunom, te je važna lokacija za seobu, prezimljavanje i gniježđenje ptica vodenih staništa. Bez obzira na to što Mirna (još) nije onečišćena rijeka, zbog erozijskih procesa, otpadnih voda naselja i umjetnih gnojiva iz godine u godinu ugrožava se njezina prirodna biološka i krajobrazna raznolikost.

Zbog unaprijed dogovorene izložbe u Galeriji Rigo, koju prati i ova publikacija, Kruno Jošt posjećuje rijeku Mirnu više puta. Prolazi je od izvora u Kotlima do podno Motovuna, potom od Porte Portona do njezina ulijevanja u Jadransko more, te njezin ornitološki rezervat kod Antenala. Dijelovima se vozio motorom, dijelovima je pješačio, prelazio Mirnu gdje je to bilo moguće, a pokoji put i ulazi u rijeku. Pri tome prikuplja uzorke vode i sedimenta, ostaje sam s rijekom, sluša je, promatra njezine tokove, zapisuje bilješke i pravi fotodokumentaciju. Povratkom u Lovinac, u njegov Centar za kreativna rješenja, Jošt putem mikroskopa promatra mikrosvijet iz sakupljenih uzoraka rijeke Mirne. Na osnovu uvećanih živih ‘slika’ mikroba, izdvaja one u kojima nalazi apstraktne oblike koje prenosi u medij fotografije. Na taj način nevidljiv svijet mikroba postaje vizualna forma koja, naknadnim Joštovim intervencijama, dobiva i zvučnu podlogu – kompoziciju za mikrosvijet rijeke Mirne. Nadahnut saznanjima iz znanstvenih istraživanja o zvučnim frekvencijama koje pogoduju brojevnom rastu ili smanjenju pojedinih mikroorganizama, Jošt stvara kompoziciju za mikrosvijet rijeke Mirne.

Gotovo lirski koncert mikroba, uz pratnju video zapisa usporenog žuborenja Mirne, Joštov Concerto Quieto kao da ne nudi ništa više osim slika i zvukova ‘iznutra’ rijeke. Ne sadrži ljudsku prisutnost, nema odbačenih plastičnih i drugih otpada, nema ni izravne priče o antropocentričnoj zanemarenosti i ranjivosti Mirnina ekosustava. No, ipak je Concerto Quieto suptilno ekološki angažirano djelo koje transformira našu percepciju o naizgled beznačajnim detaljima života prirodnog okoliša. Smještajući nas ‘u rijeku’ omogućuje nam da posredujemo u našim odnosima s Drugima (ne-ljudima), o sustvaranju s onima različitima. Onima nevidljiva oblika i nečujna glasa, što ne znači da ne zaslužuju našu trajnu pažnju i predanost.