Časopis PRIRODA u službi stranih interesa

PRIRODA, mjesečnik za popularizaciju prirodnih znanosti i ekologije Hrvatskog prirodoslovnog društva, član međunarodne udruge za razvoj i zaštitu okoliša (EARTHACTION), član programa za okoliš Ujedinjenih naroda (UNEP), s tradicijom izlaženja od 1911. godine, s nakladom od 6 tisuća primjeraka, financiran od strane (tadašnjeg) Ministarstva znanosti i tehnologije RH, kao prilog dvobroju 8-9/2003. donosi zasebnu, slikovno bogato opremljenu, koloriranu brošuru (umetak na 16 stranica), pod naslovom "Hrana dobivena iz biljaka oplemenjenih genetičkim inženjerstvom". Potpisani autori su Maarten J. Chrispeels, ravnatelj San Diego centra za molekularnu poljoprivredu i Srećko Jelenić, predsjednik Hrvatske udruge genetičkih inženjera. U publikaciji reklamnog stila, bez ikakvih argumenata, zastupani su stavovi kojima multinacionalne korporacije nastoje uvjeriti javnost o potrebi uzgoja genetički modificiranih organizama (GMO). Mnoge tvrdnje potiču još iz ranog razdoblja komercijalnog uzgoja GMO, dakle iz vremena kada je nova biotehnologija sanjala o velikim uspjesima, ali još nije imala negativnih iskustava. Međutim, proizvodno iskustvo današnjice te je snove u potpunosti prizemljilo. Tu je i jedno izrazito negativno intonirano poglavlje o ekološkoj poljoprivredi, a na posljednjoj stranici pod naslovim "Neke osnovne činjenice o GM biljkama ..." navodi se sedam potpuno neodrživih, danas znanstvenim eksperimentima oborenih tvrdnji. Zastrašujuće je međutim, da takva publikacija dobije mjesto u renomiranom časopisu ekološke orijentacije, preporučenom od strane (tadašnjeg) Ministarstva prosvjete i športa, kao pomoćna literatura za učenike.

U direktnom kontaktu s prvim autorom Amerikancem M. J. Chrispeelsom (>>vidi korespodenciju ) saznao sam da je on još pred tri godine ove tekstove objavio u Americi pod naslovom "Foods from geneticaly modified crops". Po njemu, radi se o tekstu namijenjenom široj javnosti, bez znanstvenih pretenzija. Autor sam nadalje kaže da bi danas pišući takvu publikaciju promijenio neka poglavlja, posebno ono o ekološkoj poljoprivredi. Autor mi je poslao američku verziju, pa nije teško zakljuciti da je hrvatska verzija samo prijevod s ponešto drukčijim razmještajem fotografija.(Slika 1) Na moj upit "Koja je onda uloga drugog, hrvatskog autora S. Jelenića?", Amerikanac odgovara "Jelenić je odgovoran za izdanje u Hrvatskoj." Iz sitno tiskane fusnote američkog izdanja može se razabrati da se iza zvučnog naziva The San Diego Center for Molecular Agriculture krije udruga znanstvenika javnih istraživackih institucija, financirana donacijama, medu ostalim i donacijama industrije, dakle transnacionalnih korporacija - na njihovoj WEB stranici među ostalima nabrojene su i dvije najveće korporacije DuPont i Syngenta. Poznato je da biotech korporacije u nekim javnim institucijama SAD-a (i Europe) financiraju, a time i kontroliraju rezultate na i preko 80% znanstvenih biotehnoloških istraživanja. U Americi (i dalje) postoje naoko nezavisne udruge, WEB stranice i druge organizacione forme, koje uz dobru financijsku naknadu, kao "objektivni i neovisni" subjekti iznose podmetnute stavove korporacija. Sada mnoge stvari postaju jasnije. S. Jelenić, predsjednik udruge genetičkih inženjera Hrvatske i jedan od urednika Prirode, (pored glavnog urednika) odgovoran je za tiskanje publikacije u Hrvatskoj, a u nekoj drugoj zemlji za tisak tog reklamnog pamfleta odgovorna je neka druga osoba, pa tako prema mom saznanju za tisak brošure u Italiji pod naslovom Agricoltura alimenti e biotecnologie odgovorna osoba je Mirella Sari Gorla, za englesko i francusko govorno području Afrike (Foods from genetically improved crops in Africa i Aliments issus des variétés cultivées qénétiquement améliorées en Afrique) odgovorna osoba je Jocelyn Webster. (Slika 2)

Sl. 1. Hrvatska kopija američkog originala

Eto i u nas biotech industrija financira tisak propagandne brošure, koja se umeće, kojeg li apsurda, u hrvatski časopis za popularizaciju prirodnih znanosti i ekologije, a sve to služi kao pomoćna literatura učenicima srednjih škola.

No ni to nije dosta. PRIRODA se tiska tek u šest tisuća primjeraka, pa stoga ovaj daleko brojniji propagandni materijal treba podijeliti i na druge načine. Jedno, među rješenjima glavnog urednika PRIRODE, prof. dr. sc. Oskara P. Springera je cirkularno pismo uz koje prilaže spornu brošuru i šalje na privatne adrese. U pismu piše:

Treba li tu još ikakvog komentara? Uspješna strategija biotech korporacija je: pronaći "prodane duše" u vladi i/ili znanosti neke zemlje te na mala vrata, bez suglasnosti šire javnosti, u zemlju ugurati GM usjeve i hranu.

Poslao sam pisani kritički osvrt na tu spornu brošuru, no PRIRODA ga ne objavljuje. Na moj telefonski upit, urednik mi je pojasnio da moram čekati red. I nakon četiri mjeseca čekanja odlučio sam se na ovaj vid komunikacije s javnošću.

Međutim, na moj raniji članak: "Prekrasnu raznolikost živih bića ne određuje samo genetski kod" (PRIRODA, 10/2003), komentari nekih drugih kritičara nisu trebali toliko čekati. Odmah u narednom broju 11/2003 pod naslovom "Rasprava o oplemenjivanju biljaka genetskim inženjerstvom" javilo se šest kritičkih priloga. Kako ni jedan od kritičara nije po specijalnosti oplemenjivač bilja, nije ni čudo da o pitanjima oplemenjivanja bilja genetskim inženjerstvom nije bilo ni spomena (oplemenjivanje bilja je multidisciplinarna znanstvena grana temeljena na brojnim biološkim disciplinama: genetika, anatomija, citologija, fiziologija, fitopatologija, entomologija, biometrika, nutricionistika, tehnologija prerade itd.) .

Umjesto toga u časopisu kreče vrlo netolerantan napad, koji bi trebao diskreditirati pisca članka kao znanstvenika. Ima i vrijedanja, pa neka učenici iz pomoćne literature uče kako raspravljaju znanstvenici u Hrvatskoj!

Činjenica jeste, u mom članku potkrale su se tri štamparske pogreške, kojih ne bi bilo da je tekst lektoriran i pogreške ispravljene prije tiska. Koliko je to moj propust, još je više propust časopisa. Akademik Željko Kućan, hvaleći brošuru "Hrana dobivena iz biljaka oplemenjenih genetičkim inženjerstvom" kaže:"Prilog genetičkih inženjera napisan je stručno i znanstveno utemeljeno" te nastavlja "I nakon tog divnog priloga dolazi diverzija M. Jošta. Gospodine uredniče, upravo je nevjerojatno da ste takovo što mogli propustiti u svoj (i naš) časopis."). Dalje me napada zbog pogrešno tiskanog imena "Venter". A u žaru kritičkog napada sam čini dodatne dvije pogreške tvrdeći da se ime "Prusiner", treba pisati s dva "s" (pogrešno!), a "Celera" da s dva "l" (opet pogrešno!). Ovo sada nisu tiskarske pogreške, vec tvrdnja akademika Kućana! Pritom konstatira: "Ne znam odakle Jošt crpi svoje podatke - sigurno ne iz znanstvene literature...". Svaki od nas svojim djelom ostavlja dojam - svoju sliku, pa se pitam: Jeli slika koju je o sebi ostavio akademik Kućan, plača za njegovu zloću?

U nastojanju moje javne znanstvene diskreditacije javio se i izvjesni Petar Mesić iz Varaždina (bez navoda specijalnosti i radnog mjesta). Slažem se s njime da je umjesto "Amaranth" trebalo pisati "Amaranthus" i smatram da jedan časopis za popularizaciju prirodnih znanosti nije smio propustiti takvu štamparsku pogrešku. Medutim nije u pravu kada tvrdi da je umjesto "štir" trebalo pisati "šćir", pa ni onda ako se u hrvatskoj stručnoj literaturi u više navrata pogrešno pojavljuje takav naziv. Hrvatski književni naziv je "štir", a "šćir" je narječni oblik, tvrdi jezikoslovac prof. dr. sc. Bulcsu Laszlo. Ispada da se najavljena "Rasprava o oplemenjivanju biljaka genetskim inženjerstvom" pretvorila u raspravu o jeziku, što nije ni čudo jer ti kritičari o oplemenjivanju bilja, o pljoprivredi, pa ni o hrani, pojma nemaju.

Vidljiva je namjera da se znanstveno ocrni protivnik primjene genetičkog inženjerstva u poljoprivredi. Pripadnost gospodina Mesića klanu napadača postaje jasnija tek kada se sazna da je on agronom i zastupnik multinacionalne korporacije Syngenta u Hrvatskoj.

Među kritičarima je i dr. sc. Srećko Jelenić, famozni koautor sporne publikacije, ili bolje odgovorna osoba za njen tisak u Hrvatskoj. Čovjek kome sam, u najboljoj namjeri još pred dvije godine, ponudio da zajedno napišemo svoje "pro" i "contra" argumente vezane uz GMO. Nikada nismo ostvarili ovaj naum, jer on izgleda više voli biti "odgovorna osoba" za Hrvatsku. Dr. Jelenić si dapače uzima slobodu, da starijeg kolegu, koji preko 40 godina radi na polju genetike i oplemenjivanja bilja i u tom radu bilježi značajne medunarodno priznate rezultate, naziva "genetičar" (pod navodnicima!).

Uska specijalizacija danas je veliki problem znanosti, pa nije ni čudno da jedan akademik, po edukaciji kemičar, nedovoljno zna o interakciji gena i okoliša, o nasljednosti (heritabilnosti) i drugim pojmovima kojima oplemenjivači bilja svakodnevno barataju. Kako izgleda, specijalizacija genetičkih inženjera toliko je uska da čak ne prihvaćaju ni druge grane genetike. Pa stoga ne čudi da ih toliko uzbuđuje tvrdnja iznesena u naslovu mog priloga "Prekrasnu raznolikost živih bića ne određuje samo genetski kod". Genetika kvantitativnih svojstava, genetika populacije i heritabilnost za njih su strani pojmovi.

Netrpeljivost prema onima koji razmišljaju drukčije (a k tome nemaju vlast) ostala je ista kao i pred pedesetak godina, pa nas i ne čudi novogodišnja čestitka međunarodno poznatog genetičara, akademika Miroslava Radmana: "Ja nam svima za Novu Godinu želim slobodu sumnje bez koje nema prave slobode te da iz starog upravo prošlog barbarstva, ne upadnemo u novo, buduće "high-tech" barbarstvo.".

Napada i Malo vijeće hrvatskog biološkog društva 1885 i Upravni odbor Hrvatskog genetičkog društva, društva kojeg sam tridesetak godina bio član, u jednom periodu i njegov tajnik. No danas se u njemu ne osjećam ugodno, pa sam opravdano istupio. Pitam se jedino jesmo li svjesni po čijoj muzici plešu ovi znanstvenici?

Slika. 2. Izdanja za englesko i francusko govorno područje Afrike (gore)
te talijansko izdanje za Italiju, a španjolsko izdanje za Južnu Ameriku

Marijan Jošt

(Autor je redoviti sveučilišni profesor na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima, specijalist za genetiku i oplemenjivanje bilja.)

^ Nazad

Prekrasnu raznolikost živih bića
ne određuje samo genetski kod
Marijan Jošt

Primjena genetičkog inženjerstva u procesima poljoprivredne proizvodnje i proizvodnje lijekova pred nas postavlja nova etička, zdravstvena, ekonomska, socijalna i okolišna pitanja, suprotstavljajući znanstvenike i poslovne ljude širom svijeta. Svaka od suprotstavljenih strana žustro brani svoje stavove, iako je već danas poprilično jasan ishod.
Pokušati ću objasniti zašto je "biološki fatalizam" znanstvenika koji zagovaraju genetičko inženjerstvo pogrešan.

Genetičko inženjerstvo se zasniva na pogrešnim doktrinama "biološkog determinizma" i "centralne dogme"

Prema "centralnoj dogmi" nobelovaca Cricka, svaki gen kodira redoslijed aminokiselina u molekuli određene bjelančevine. Iz toga proizlazi, da bi odnos broja gena i broja bjelančevina nekog organizma trebao biti 1:1. Dakle, za tvorbu oko 100 tisuća bjelančevina ljudskog tijela, trebalo bi oko 100 tisuća gena. Medutim iz kompanije Celera, koja je u razdoblju 1990-2001. radila na najgrandioznijem, tri milijarde američkih dolara teškom i najbolje reklamiranom projektu sekvencioniranja ljudskog genoma, stiglo je iznenadenje: ljudski genom se sastoji od oko 30 tisuća gena. Craig Venter, voditelj tog projekta tvrdi: "Mi naprosto nemamo dovoljno gena, pa proizlazi da postavke biološkog determinizma ne mogu biti ispravne. Prekrasnu raznolikost ljudske vrste ne određuje samo genetski kod. Naše okruženje je također bitno."

Iznenađuje činjenica, da bi čitač CD-a humanog genoma vrlo lako mogao zamijeniti čovjeka s mišem, jer 99 posto gena u miša i čovjeka potpuno su identični. Ako je prema 'centralnoj dogmi' odnos gena i bjelančevina organizma 1:1, kako objasniti da utvrdenih 30 tisuća gena kodira, ne kako se smatralo 100 tisuća, već kako se danas pretpostavlja oko 250 tisuća bjelančevina ljudskog tijela. Utvrđeno je da čovjeka krasi preko 4 milijuna različitih svojstava. Kako objasniti bogatstvo raznolikosti svojstava između individua unutar ljudske vrste. Kako tek pojasniti ogromnu različitosti između čovjeka i miša, kad je ona uvjetovana samo s oko 300, za te dvije vrste različitih gena. Sve to znači da konačni opis života treba nešto više od samog redoslijeda gena na molekuli DNA. Eric Lander, jedan od Craig Venterovih suradnika na spomenutom projektu zaključuje: "Čovjek bi trebao naučiti lekciju iz poniznosti." No izgleda da danas čovjek još nije spreman za takvu lekciju.

Venter i suradnici (Science, 2002.) kao jedno od mogućih objašnjenja navode činjenicu da čak 4096 ljudskih gena može proizvoditi veći broj bjelančevina. Danas je poznato da npr. jedan gen iz stanice unutarnjeg uha može kodirati, ne jednu, vec 576 različitih bjelančevina. (Zasada je rekorder jedan od gena vinske mušice, koji može kodirati čak preko 38 tisuća takvih različitih proteinskih molekula.) Tko određuje kada će određeni gen kodirati neku određenu bjelančevinu, za sada je van čovjekove spoznaje. Ove činjenice u potpunosti ruše 'centralnu dogmu' na kojoj se zasniva ideja o genetskom inženjerstvu.

Da bi novonastala nit molekule bjelančevine postala biokemijski aktivna, mora se 'smotati' u precizno organiziranu, klupku sličnu strukturu. I ovdje je Crick pogrešno pretpostavljao da je aktivna struktura svake molekule bjelančevine određena redoslijedom aminokiselina, pa se stoga svaka molekula novonastale bjelančevine pravilno oblikuje. Danas se zna da nepravilno 'smotana' bjelančevina ostaje neaktivna, sve dok ne dođe u doticaj s posebnim tipom bjelančevine nazvane chaperone, koja ju ispravno oblikuje. Veliki značaj ovog posebnog tipa bjelančevine otkriven je tek nakon pojave nove degenerativne bolesti mozga uzrokovane prionima. I evo još jednog dokaza nakaradnosti 'centralne dogme'. Dok Crick i njegovi sljedbenici tvrde da su za biološko umnažanje i infektivnost, neophodne nukleinske kiseline DNA i RNA, analiza infektivnog materijala prionskih bolesti (scrapie, TME, CWD, BSE) nije pokazala prisustvo nukleinskih kiselina. Dokazano je (S. Prusiner, 1980.) da je uzročnik kravljeg ludila (BSE) prion - bjelančevina bez nukleinske kiseline.

Oplemenjivanje bilja je složena agronomska znanost koja se temelji na genetici, anatomiji, fiziologiji, fitopatologiji, entomologiji, ekologiji, tehnologiji prerade, nutrcionistici i td. Oplemenjivači bilja već odavno znadu da su sva gospodarski važna svojstva, kao što su npr. urod i kakvoća, kontrolirana večim brojem gena (poligeno nasljeđivanje). Svi ti geni su u interakciji, kako međusobno, tako i s okolišem. Molekularna genetika ovdje ima svoje mjesto i značaj, no u oplemenjivanju bilja daleko su značajnije neke druge grane genetike, kao populaciona genetika i genetika kvantitativnih svojstava, koje molekularni genetičari neopravdano podcjenjuju.

Pa i kod svojstava koja su kontrolirana samo jednim genom imamo pojavu da cijeli niz različitih gena (multipli aleli) kontrolira izraženost istog svojstva. Školski je primjer boja očiju vinske mušice koja može varirati u nijansama od crvene do bijele. Tu je značajna i pojava pleiotropnog učinka gena kad jedan gen kontrolira izraženost dvaju ili više fenotipskih svojstava. Sve to jako otežava uprošćeni pristup genetičkih inženjera.

U oplemenjivanju bilja na otpornost prema bolestima danas je prihvaćena"gen za gen" teorija, koja kaže da određeni gen biljke brani domaćina samo od određenog gena gljive patogena. Tako npr. kod otpornosti pšenice prema gljivičnoj bolesti pepelnice (Erysiphe graminis f.sp. tritici) danas poznajemo vec oko 25 gena otpornosti (Pm1-25), a njihov se broj stalno povećava. To znači da će vijek oplemenjivanjem stvorene, nove, na pepelnicu otporna sorta, biti do pojave novog mutiranog gena u populaciji patogene gljive. Ovo samo potvrđuje da u prirodi "sve samo mijena jest" i ništa nije stalno.

Genetički inženjeri su danas pripadnici "znanstvene civilizacije", pojednostavljenog - redukcionističkog pogleda na život, koji još uvijek svoje postavke temelje na obezvrijeđenoj 'centralnoj dogmi' i smatraju da se život može slagati od elemenata kao od lego kockica. Uska, specijalistička naobrazba i nedostatak cjelovitog (holističkog) pristupa problemu koji žele riješiti dovodi do pogrešnih postavki. Za ilustraciju moje tvrdnje neka posluži samo jedan primjer:

"Zlatna riža" obogaćena provitaminom-A

Tijekom 10 godina ekipa znanstvenika Švicarskog federalnog instituta za tehnologiju u Zurich-u, uz financijsku podršku Rockefeller zaklade, Švicarske vlade i Europske zajednice, utrošila je preko 100 milijuna američkih dolara na znanstveni projekt stvaranja riže obogaćene ß-karotinom, odnosno provitaminom-A, nazvane "zlatna riža".

Međutim, ideja 'zlatne riže' suviše pojednostavljuje problem, te ima mnoge zamjerke, a sam pronalazak ne rješava osnovni problem pothranjenost pučanstva A-vitaminom jer:

• ß-karotin je topljiv u ulju, a siromašni jedu rižu kuhanu na vodi, dakle njihov ga organizam bez ulja neće moći usvajati.
  
• Osim nedostatka A-vitamina, pothranjeni pate i od nedostatka mikroelemenata, koji imaju važnu ulogu u konverziji ß-karotina, posebno željezo i cink.
  
• Riža sadrži samo do 7% bjelančevina, što je također nedovoljno za efikasno usvajanje i prijenos ß-karotina.
  
• Za sada postignuta koncentracija ß-karotina u transgenoj 'zlatnoj riži' vrlo je niska, pa bi odrasla osoba da zadovolji dnevnu potrebu od 750 mikrograma A-vitamina trebala konzumirati oko 2,5 kg riže dnevno! (Predškolsko dijete na Filipinima pojede dnevno manje od 150 g riže.)

Vandana Shiva, ravnateljicu istraživačke zaklade za znanost, tehnologiju i ekologiju iz New Delhija i dobitnica Right Livelihood Awards za 1993. (alternativa Nobelovoj nagradi) tvrdi: "Promicanje 'zlatne riže' kao rješenja za pothranjenost, nije ništa drugo do 'slijepi pristup' kontroli sljepoće uzrokovane nedostatkom A-vitamina."

Profesorica Marion Nestle, predstojnica Odjela za prehranu i izučavanje hrane iz New Yorka iznosi: "Vjerojatnost da riža s povećanim sadržajem ß-karotina može riješiti nedostatak A-vitamina i time nastale zdravstvene probleme siromašnog stanovništva juga naprosto ne postoji. Daleko djelotvornije, cilj se može postići kombinacijom mjera: općenitim poboljšanjem hranidbenih navika i što je posebno važno, značajnim poboljšanjem društveno-ekonomskog položaja stanovništva."

"Rješavanje zdravstvenih problema stanovništva putem jednog hranjivog sastojka, osim u iznimnim slučajevima kao što su mikroelementi jod ili selen, niti je moguć, niti poželjan pristup." kaže John R. Lupien, direktor Odjela za hranu i prehranu FAO-a, pa čak ni znanstvenici Međunarodnog instituta za istraživanje riže (IRRI) ne vjeruju u efikasnost ovog pristupa (2001.): "Smatramo da 'zlatna riža' ne može razriješiti sve probleme pothranjenosti A-vitaminom, te da raznolika prehrana predstavlja najbolje rješenje ovog problema."

Zahvaljujuci "zelenoj revoluciji" nobelovca Normana Borlauga i introdukciji pšenice i riže kratke slame, Indija je od uvoznika žitarica postala izvoznik istih. Bogati u Indiji postali su još bogatiji, no sirotinja je ostala sirotinja kao što je bila i prije, ali ovoga puta s naglašenom pothranjenošću na vitaminu-A, jodu, željezu, selenu i drugim mikroelementima. Trebalo je proći 40 godina da bi ova druga strana medalje 'zelene revolucije' postala vidljiva

Sl. 1. Štir (Amaranthus sp.) od pamtivijeka poznata a danas zanemarena, izuzetno vrijedna prehrambena biljka, čije je sjeme bogato na esencialnim aminokiselinama, ulju s nezasićenim masnim kiselinama i squalenom, mikroelementima (Ca, Mg, Fe, K, P), vitaminima (C, B1, A i E) i visokovrijednim vlaknima. Listovi štira sadrže 10 puta više provitamina-A od špinata!

Vandana Shiva posebno naglašava: "Besmisleno je nuditi 'zlatnu rižu' kao rješenje pothranjenosti stanovništva kad ima mnoštvo drugih, jeftinijih i učinkovitijih rješenja kao npr. raznolika prehrana lisnatim povrćem (kelj, špinat, radić, štir, kuri, kasava, slatki krumpir), voćem (mango, papaja) i neglaziranom rižom. Što je prehrana različitija to je usvajanje vitamina-A bolje. Zamjena tradicionalne raznolike prehrane s onom temeljenom na monokulturi usjeva 'zelene revolucije', dovelo je do osiromašenja biološke različitosti hranidbenog lanca. Stoga treba naglasiti da je 'zlatna riža' promašen projekt na koji su utrošena ogromna javna sredstva.

Posebno treba naglasiti da je 1993. na jugu Azije FAO, zajedno s HKI (Helen Keller International - osnovana početkom 20. stoljeća, najstarija je neprofitna međunarodna organizacija za prevenciju sljepoće) i 14 nevladinih organizacija, započeo projekt razvoja malih kućnih vrtova s povrćem i voćem bogatim na A-vitaminu. U projekt je do 1998. uključeno 600 tisuća domaćinstava s preko 3 milijuna osoba. Projekt je pokazao da je potrebna mala površina obradive zemlje - dovoljna je okućnica, da se zadovolji potreba na A-vitaminu cijele porodice. Prema zapažanjima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) kao rezultat ovog projekta u nekim zemljama juga Azije (Indonezija, Indija, Bangladeš) zamijećeno je znatno poboljšanje prehranjenosti stanovništva.

Sl. 2. Dr. Vandana Shiva je na Okruglom stolu povodom Prvog sastanka Međuvladinog komiteta za Cartagena protokol o biološkoj sigurnosti (ICCP-1) u Montpellieru, Francuska (14. prosinca 2000.) iznijela kritičke primjedbe o projektu "zlatna riža"

NAPOMENA: Više informacija o zabludama genetičkog inženjerstva možete naći u upravo tiskanoj knjizi M. Jošta i T.S. Coxa: Intelektualni izazov tehnologije samouništenja. Knjigu možete naručiti od Ogranka Matice hrvatske Križevci. Vidi...

^ Nazad

Tvrdnje o sigurnosti GM hrane nemaju znanstvenu potporu

Marijan Jošt

Tvrdnja "Hrana dobivena iz GM usjeva jednako je sigurna kao i ona dobivena iz drugih kultura..." (1) neistinita je jer za postavljanje takve tvrdnje nisu provedena neophodna znanstvena ispitivanja, a ni kratko vremensko razdoblje od početka masovne komercijalne proizvodnje GM usjeva (1996.) do danas nije dostatno za donošenje takvog zaključka. Genetički inženjeri morali bi tu tvrdnju poduprijeti rezultatima znanstvenih istraživanja, a to naprosto nisu u stanju jer takvi rezultati ne postoje. To je i razlog zašto je brošura "HRANA ..." prilog časopisa Priroda 8-9/2003. puna neargumentiranih i neistinitih tvrdnji koje su na nivou prvotnih, ali istovremeno neostvarenih želja genetičkih inženjera.
Obim prostora dozvoljava mi tek da se osvrnem na zaključke iznesene na zadnjoj stranici brošure pod naslovom "Neke osnovne cinjenice o GM biljkama i GM proizvodima!¨:

1. Zdravstvena ispravnost

Netočna tvrdnja: GM biljke i njihovi proizvodi jednako su sigurni kao i oni tradicionalni. Od brojnih radova koji pobijaju ovu tvrdnju navesti ću samo neke:
- Izvješće o hranidbenom pokusu na štakorima podneseno Upravi za hranu i lijekove (FDA) u SAD-u o GM rajčici Flavr Savr ukazuje na pojavu simptoma ranog raka želuca pokusnih životinja.(2)
- Hranidbeni pokusi s GM krumpirom na miševima pokazali su stvaranje i ubrzani rast kanceroznog tkiva probavnog trakta . (3)
- Hranidbeni pokusi s GM krumpirom na mladim štakorima pokazali su usporen rast, sporiji razvoj vitalnih organa i smanjen imunitet pokusnih životinja .(4)
- Znanstvenim je pokusom dokazan štetni učinak rekombinantnog Cry1Ac toksina iz Bt-kukuruza . (5)
- Znanstvenici Centra za kontrolu bolesti SAD-a su utvrdili da je pojava bolesti uzrokovane hranom u periodu izmedu 1994. (kada je GM hrana prvi puta uvedena na američko tržište) i 1999. uvečana dva do deset puta . Točan uzrok ovog povećanja za sada je još nepoznat, ali je podudarnost s pojavom GM hrane na tržištu Amerike očita.

2. Zakonska regulativa

Netočno je da su GM proizvodi strogo kontrolirani te da proces registracije uključuje temeljite analize na zadovoljstvo znanstvenika, multinacionalnih kompanija i potrošača.
Biotech tvrtke same provode ispitivanja novih GM usjeva i podnose rezultate ispitivanja na odobrenje Upravi za hranu i lijekove (FDA). Često tvrtke odbijaju dati dodatne informacije koje traži FDA, jer im to američki zakon omogućava. Kako ne postoji odredba koje testove, na koje sastojke i kojom metodologijom treba provesti, proizlazi da su sve tvrdnje o bezopasnosti hrane od GMO-a po ljudsko zdravlje utemeljene na nepotpunim testovima onih istih kompanija koje su te GMO stvorile. Nadalje je utvrdeno da je FDA nedovoljno opremljen za provođenje testiranja te ne može jamčiti sigurnost GM hrane .
Koliko je naglašen interes multinacionalnih korporacija, pa ako treba i na štetu potrošača, najbolje ilustrira slučaj genetski modificiranog (rekombinantnog) govedeg hormona rasta (rBGH), koji se daje kravama kako bi se povećala proizvodnja mlijeka: FDA je 1994. odobrila rBGH korporacije Monsanto. Izvješće koje je u vrijeme predsjednika Clintona, na 80 stranica objavila Bijela Kuća(8) tvrdi da nema opasnosti po čovjeka, ni po životinju. No uza sve pritiske SAD-a do danas niti jedna država svijeta nije odobrila uporabu tog hormona. Tvrdi se da se hormon razgradi tijekom pasterizacije mlijeka. A upravo dva znanstvenika Monsanta, Ted Elasser i Brian McBride utvrdili su da i nakon 30 minuta vrenja u mlijeku ostaje još 81% nerazgrađenog hormona. Pritom treba imati na umu da se pasterizacija na točki vrenja provodi samo tridesetak sekundi! Ovo mlijeko zbog desetak puta povećanog sadržaja inzulin-faktora rasta (IGF-1), u pripadnika ljudske vrste povećava vjerojatnost oboljenja od raka dojke, raka prostate i raka debelog crijeva(9). Ovi nalazi, kao i oni britanskih znanstvenika o štetnosti tog hormona po zdravlje životinje, zbog blokade od strane matične tvrtke, nisu publicirani tijekom naredne tri godine. Utvrđeno je da, osim veterinarskih problema krava (upala vimena, bolesti nogu i papaka, spontani pobačaji, kraći životni vijek), zbog liječenja upale vimena, takvo mlijeko ima i povećan sadržaj rezidua antibiotka. Test Udruge potrošača na području New Yorka utvrdio je u mlijeku rezidue 52 različita antibiotika. Zanimljivo je da je FDA prethodno zaposlila Margaret Miller, bivšu službenicu Monsanta, koja je bila dobro upoznata s pogubnim utjecajem rBGH na zdravlje krava. Po dolasku u FDA (1989.) dobila je ovlasti i promijenila propis te za 100 puta povećala dozvoljene rezidue antibiotika u mlijeku.
Znanstveni časopis Science, 24. kolovoza 1990. prvi puta objavljuje rezultate 90 dnevnih znanstvenih istraživanja o rBGH. Kasnije se tijekom sudskog spora utvrdilo da je pokus trajao 180 dana, ali su podaci druge polovine pokusa naprosto nestali. Nije teško zaključiti zašto. Naprosto stoga što su bili vrlo nepovoljni po vlasnika patenta - korporaciju Monsanto. Iako time priča nije završena, zbog ograničenja prostora ovdje ju prekidam.

3. Zaštita okoliša

Netočna je tvrdnja da ne postoje znanstveni dokazi o štetnosti GMO po okoliš. Detaljnije o tome pod točkom 5.

4. Prehrambena vrijednost

Pusti su snovi tvrdnja: "U bliskoj budućnosti dominirat će GM biljke koje će biti zdravije s prehrambenog gledišta .... više vitamina i drugih vrijednih sastojaka..."
Slijepi pristup rješavanju sljepoće nazvan 'zlatna riža' s povećanim sadržajem provitamina A detaljnije je opisan u Prirodi br. 10/2003. na str. 43. pa ga ovdje ne ponavljam.

5. Prihvaćanje GM usjeva od strane poljoprivrednika

Netočno je da: Poljoprivrednici prihvacaju GM usjeve jer je njihov uzgoj jeftiniji i jer zahtijevaju manje količine pesticida.
Sa blizu 13 milijuna hektara Argentina je danas iza SAD-a prva po površinama zasijanim sojom. Gotovo sve površine zasijane su GM sojom - tako zvanom Roundup Ready ili RR-sojom otpornom na totalni herbicid Roundup korporacije Monsanto.

Sl. 1. Soja je jedna od četiri komercijano najznačajnija poljoprivrednih proizvoda, pa nije čudo da je ideja o genetičkoj modifikaciji odmah primijenjena na nju. (Foto Jošt)

Tek nešto više od pola dekade uzgoja GM soje u Argentini (10, 11), pokazalo je da GM soja daje za 5-10% niže urode zrna, što se podudara i s nalazima znanstvenika s Arkansas i Purdue sveučilišta u SAD-u o 12-20% umanjenim urodima GM soje, te rezultatima 300 pokusa firme Cyanamid provedenih širom SAD-a - umanjeni urodi GM soje do 20%.
Pored toga, uzgoj GM soje zahtijeva 2-3 puta više, a ne manje herbicida, kako se to do sada pokušavalo uvjeriti javnost. Uporaba glifosata (aktivna tvar Roundup herbicida) u Argentini rasla je progresivno s 28 milijuna litara u 1998, na oko 100 milijuna litara u 2002. Istovremeno pojavili su se superkorovi otporni na totalni herbicid. Navodi se petnaestak korovskih vrsta: slak (Convolvulus arvensis), maslačak (Taraxacum officinale), poljska ljubica (Viola arvensis), petunija (Petunia axiliaris), sporiš (Verbena sp.), kozja brada (Tragopogon sp.), kostriš (Senecio pampeanus), zeljasti ostak (Sonchus oleraceus), oštri ostak (Sonchus asper) kao i neki u nas manje znani. Kako bi se korovi ipak uništili ponovo se počinju koristiti i neki, u drugim zemljama zabranjeni hrebicidi (2,4D, 2,4DB, atrazin, paraquat, metsulfuron metil, imazetafir i dr.). Zbog uvečane pojave štetnih insekata na plantažama se moraju dodatno koristiti insekticidi Endosulfan i Cipermetrin, označeni kao vrlo toksični za pčele, ribe i ptice. Kao posljedica monokulture i smanjene genetske raznolikosti sortimenta soje, pojavila se i za Argentinu nova patogena gljivica koja zahtijeva i dodatno prskanje GM soje fungicidom.
Sjeme GM soje prodaje se po višim cijenama od onog običnog, troškovi proizvodnje su viši zbog dodatnih pesticida, a prodajna cijena merkantilnog zrna niža je zbog suviška GM soje i neprihvaćanja takvog proizvoda od strane potrošača. Početno naglo širenje GM soje u Argenitni posljedica je prvenstveno djelovanja sjemenskih kompanija, a ne znanstvene procjene i iskustva farmera.
Zaključak je jasan: uzgoj GM soje je manje dohodovan, zagađivanje okoliša je veće, pojavili su se 'superkorovi' a količine rezidua pesticida u zrnu su takođe uvećane što ugrožava zdravlje, pa je jasno je da je tvrdnja biotehnologa potpuno netočna.

6. Znanstveni dokazi...

protiv GM usjeva i hrane sakupljeni su u izvješću "The Case For a GM-Free Sustainable World" (Independant Science Panel, London, 15 lipnja 2003.). No treba spomenuti i raniju vijest objavljenu u tisku (National Post, 20. listopada, 2001.) prema kojoj se, temeljem 81 znanstvene studije provedenih od 400 znanstvenih timova, može zaključiti kako GMO ne predstavljaju opasnost za ljudsko zdravlje ni za okoliš. Prema tim istraživanjima zbog "preciznije" tehnologije i bolje zakonske regulative GM hrana trebala bi biti sigurnija od one konvencionalne ili čak organske. Ako je ova vijest poslužila za tvrdnje autora brošure "Hrana", tada radi bolje prosudbe treba dodati i ovo: Navedeni su znanstvenici za ove "rezultate" ubrali 65 milijuna američkih dolara ili u prosjeku 163 tisuće američkih dolara po znanstvenom timu. Pomama za komercijalnom dobiti (A dash for commercial cash) prijeti znanosti. Kriza znanosti sve je očitija. Procjenjuje se da danas npr. u Velikoj Britaniji korporacije pokrivaju 80-90% financijskih troškova vrhunskih istraživačkih sveučilišta. Raste uvjerenje da preuzimanje znanosti od strane korporacija predstavlja najveću prijetnju ljudskom preživljavanju. Anketa objavljena u magazinu Times Higher Education Supplement (8. rujna 2000.) ukazuje da je od trećine anketiranih znanstvenika zatraženo da rezultate svojih istraživanja promijene u interesu naručioca. One koji ne pristaju čekaju progoni i nedaće. Evo samo nekoliko primjera:

• Dr. Ted Steele, profesor na Sveučilištu Wollongong u Austarliji, međunarodno priznati stručnjak za imunogenetiku, koji je svojim radovima dokazao neodrživost paradigme genetičkog determinizma na kojoj se zasniva tehnologija genetičkog inženjerstva, otpušten je s posla, jer se suprotstavio zapošljavanju loših studenata iz komercijalnih razloga - vezano uz natjecanje sveučilišta za financijsku potporu korporacija.(12)
• Dr. Richard Burroughs, službenik američke Uprave za hranu i lijekove (FDA), tijekom provjere podataka kompanije Monsanto o rekombinantnom govedem hormonu rasta (rBGH) došao je do spoznaje da su isti krivotvoreni. Kada je o tome i o spremnosti šefova FDA da pređu preko tih znanstvenih falsifikata izvijestio kongres SAD-a, otpušten je s posla. (13)
• Dr. Arpad Pusztai, istraživac javnog Rowett Institute iz Aberdeen-a, Velika Britanija, objavio je, da prema njegovim istraživanjima GM krumpir ima otrovno djelovanje na mlade štakore. S posla je otpušten on i njegovi suradnici dr. Stanley Ewen i dr. Susan Bardocz, a uredniku časopisa The Lancet, koji je objavio rezultate, zaprijetili su iz Royal Society (Kraljevsko društvo). U ovom slučaju znanstveni "establišment", vlada i poslovni svijet korporacija udružili su se u sramotnom nastojanju da prikriju istinu i podupru biotehnologiju. (14)
• David Quist i Ignacio Chapela s Kalifornija sveučilišta u Berkelyu, nakon objave rezultata istraživanja u časopisu Nature (rujan 2001.), da je u Meksičkom gencentru utvrđeno zagađenje kukuruza GM polenom i time dovedena u opasnost biološka različitost ovog gencentra, izloženi napadima i zlostavljanju kolega s vlastitog sveučilišta, samo stoga što to sveučilište ima milijunski ugovor o znanstvenoj suradnji s korporacijom Novartis (sada Syngenta). (15)

Ni Hrvatska nije izuzetak. Autor ovog teksta 1999. izbačen je iz Republičkog bioetičkog povjerenstva za GMO samo stoga što je tražio da se poštuje zaključak Hrvatskog sabora iz 1998. o zabrani sjetve GM usjeva (!).

Po svemu sudeći, najbolja definicija genetičkog inženjerstva je:

GENETIČKO INŽENJERSTVO JE LOŠA ZNANOST U SLUŽBI VELIKOG KAPITALA.

Prema anketama časopisa The Economist GM hranu ne prihvaća 80% Nijemaca, otprilike toliko Francuza i nešto manje Britanaca. Oko 74% Hrvata takoder se izjasnio protiv GM hrane. Ne bi li ovi podaci trebali biti putokaz našoj industriji hrane?

Sl. 2. Demonstracije Greenpeacea protiv GMO u Montpellieru ispred zgrade u kojoj se 2000. održavala konferencija Cartagena protokola o biološkoj sigurnosti (Foto Jošt)

^ Nazad

Literatura:

1) Chrispeels M.J. i S. Jelenić. 2003. Hrana dobivena iz biljaka oplemenjenih genetičkim inženjerstvom. SDCMA i HUGI
2) Edwards Rob. 2000. Is it or isn't it?, New Scientist, March 4, p.4.
3) Fares N.H. and A.K. El-Sayed. 1998. Fine structural changes in the ileum of mice fed on endotoxin-treated potatoes and transgenic potatoes. Natural Toxins, 6:219-233.
4) Ewen S. and A. Pusztai. 1999. Effect of diets containing genetically modified potatoes expressing Galanthus nivalis lectin on rat small intestine. The Lancet, 354:1353-1354.
5) Vázquez-Padrón R.I., L. Moreno-Fierros, L. Neri-Bazán, G. de la Riva and R. López-Refilla. 1999. Intragastric and intraperitoneal administration of Cry1Ac protoxin from Bacillus thuringiensis induces systemic and mucosal antibody responses in mice. Life Sciences, 64:1897-1912.
6) Mead PS, Slutsker L, Dietz V, McCaig LF, Bresee JS, Shapiro C. Griffin PM and Tauxe RV. Food-related illness and death in the United States. Emerging Infectious Diseases 1999, 5, 607-25.
7) Randy Fabi. 2003. FDA can not ensure safety of biotech foods. Report of Center for Science in the Public Interest, Jan. 7, 2003.
8) Bauman D.E. 1994. Use of Bovine Somatotropin (BST) in the United States: Its Potential Effects. January
9) Prosser C.G. et al. 1989. Increased secretion of insulin-like growth factor-1 into milk of cows treated with recombinantly derived bovine growth hormone. J. Dairy Res. 56:17-26.
10) Pengue W. 2001. The impact of soya expansion in Argentina. Seedling, Vol. 18, No. 3, GRAIN Publications.
11) Backwqell B. 2003. "Soya Republic", The Ecologist, 22 Jan.
12) Ho Mae-Wan. 2001. Senior scientist dismissed for defending academic standards. ISIS Report, May 16.
13) Rappoport, J. 1999. The ownership of all life - Notes on scandals, conspiracies and cover-ups.
http://home.earthlink.net/~alto/Ownership_of_All_Things.html
14) Gillard, M.S., Laurie Flynn, and A. Rowell. 1999. International scientists back shock findings of suppressed research into modified food. The Guardian, February 12, p.6.
15) Brewer, A. 2002. UC Department torn over corn research - Scientist's reputation may be damaged. Daily Californian, April 09.