Dvojica igrača igraju zamišljeni tenis ispred projekcije na kojoj je vidljiv teniski teren te igrači odjeveni u odjela s početka 20. stoljeća. Igrači igraju svaki za sebe, njihov zamišljeni tenis nije sinkroniziran. Ponekad, na sekundu, nam se učini kao da će se igrači sinkronizirati, no onda opet svaki zaigra za sebe. Igrači igraju tenis, pozdravljaju se i pozdravljaju publiku, uzimaju pauzu, serviraju i slično te kad završe meč, odlaze s terena. No svaki to radi za sebe kao da nemaju ništa jedan s drugim. Njihova igra podsjeća na komunikaciju dvije osobe, u kojoj komunikatori komuniciraju jedan s drugim, no kao da pričaju svaki za sebe. Ovaj performans je tako i osvrt na današnjicu gdje je individualnost prepreka razumijevanja naše osobne povezanosti s “drugim”, kako s drugim osobama tako i s neljudskim stanovništvom – s našim okolišem .
Performans 121 je ime dobio po broju godina koji je prošao od kada je u park šumi Jasikovac u Gospiću u srpnju 1900. godine pokrenuta inicijativa za osnivanjem Teniskog kluba Gospić. Jedan od igrača koji se vidi na fotografiji iza performera je i poznati slikar rodom iz Gospića, Miroslav Kraljević. No, također, 121 podsjeća i na uzrečicu “Jedan korak naprijed, dva nazad…”.
Performans “121.” su zamislili i izvode Nikica Jelić i Kruno Jošt u Kulturno informativnom centru u Lovincu, u produkciji UKE.
