„Folk radovi, ili posveta noniću Ivanu“ je performativni osvrt na prošlost gdje Ivančić izrađuje i donosi već izrađene tradicionalnim načinom radove od grana u nekim tradicionalnim formama i postavlja ih po prostoru, kao magične objekte i podsjećanje na dječje radosti kod djeda na selu i prožimanje s prirodom tog vremena.
Josip Ivančić – i.j.piNO, performer, likovni umjetnik i glazbenik na alternativnoj kulturnoj sceni, poznat je već od početka sedamdesetih godina. O sebi kaže: „Na/prvo, sam bauljao i plazijo po Monte-u, blatnjavih i krvavih koljena i ruku .,i kao i sva dica tog vremena dobivali žberle i kopune, kad si hi zaslužijo ( po kriteriju roditelja ili okoline)…u razumno doba poslali me uz osnovnu školu i na vjeronauk, jer ako nas i nešto posebno ne nauče barem nas ne uče slabom… a tamo nas svećenik Premate i ostali fratri i padreti nisu pipali ni navlačili već s nama se zezali ( korektno po užanci ) i dozvoljavali da igramo loptom oko crikava…dok smo uveče odlazili sa ćakula vidjali da na „ćakule“ dolaze i drugi ,“ il druzi“ ,diskretno…Pokle san s tatom i nonom Ivanom djeljao grane i dela pašture, labore, riza drivo, kola „vodenička“ od ripe na potoku i lokvi.,i…i., A u školi smo imali Domaćinstvo i Tehnički odgoj i vadili se handMade koristeć ordenja…i dotle je Mularija delala Fionde i puškalice i lovila tiće na Višćade…usput se zezao u historijskoj grupi, di smo se gađali glinom i siporexom, fingirajući da delamo historijske građevine…piturivao zidne novine da budem na oku „Žirafi“ umjesto da me nateže za „zulufe., drugijeh puta smo završavali u kantunu ili u „magarećoj klupi“ maještru/ovici na oku…i zaradili žberlu, ravnalom po ruci, kredom šraubom u glavu ako nisi bija hitrooki…a ako si doma reka ili te netko otcinka da si dobija porciju, od roditelja si dobija duplu porciju jer su maještri/ovice u pravu…a lizeći tilifoni i svitleći ekrani nam bili fantazi in futures…i to ča se kvart s kvartom pošorao zbog nečije sestre iz susjednog kvarta ostaje kao lijep pogled i biljeg fer pleja jedan na jednog i nakon toga zajednčki bićerin. Poslije toga je sve krenulo kako je krenulo…na začudan zavojit put… …meni je femily bila funk cijonalna i ostalo je bilo funk cijonalno…i ondak koji K***C ja ovdi išćem/tražim/radim? Jes da sam peder ma nis homić a uz to sam lezbača, jerbo volem žene žene zaljubljeneee… A SVE OVO POLITIČKI najKOREKTNO”.
„… Grijem vodu u loncu i izlijevam je u tirkizni lavor. Skidam se. Mrak me gleda kroz komadiće prozora koji su ostali nepokriveni krpama. Neugodno mi je. No, nelagoda je izazovna i tjera me da nastavim. Lavor je malen, ne stanem u njega. Dodajem u vodu par cvjetova Gospine trave, pa močim kuhinjsku krpu i cijedim je. Cvjetovi plešu po uznemirenoj površini. Trljam krpu u sapun i umivam noge od gležnjeva prema preponama. Posvećeno. Ova kuća nudi dugačko vrijeme. Ugodno mi je i preplavljena sam zahvalnošću zbog lavora tople vode koja se razlijeva po ispucanom betonskom podu. Svaku nogu njegujem sporo, promatrajući je znatiželjno kao da je vidim prvi put. Ispirem krpu pa ponavljam radnju. Skidam majicu, potkošulju…”
Nikolina Manojlović Vračar (1976.) diplomirala je slikarstvo 2001. godine na nastavničkom smjeru u klasi prof. A. Rašića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (mag. art.). Specijalizirala je art terapiju 2024. godine na Sveučilišnom specijalističkom studiju Kreativne terapije pri Sveučilištu J.J. Strossmayera u Osijeku (univ. spec. art. therap.). Status samostalne multimedijalne umjetnice stekla je izlažući samostalno i sudjelujući na skupnim izložbama, baveći se land-artom, urbanim intervencijama i performansima. S godinama postiže zamjetne rezultate i u književnosti i ilustraciji za djecu i mlade. Svoj rad veže za iskustvo skupljanja ljekovitih biljaka koje je naučila provodeći praznike u djetinjstvu u Lici.
Brajnovićeva razmišljanja otvaraju važno pitanje: kako suvremeni čovjek doživljava prirodu u eri tehnologije? Odlazak u prirodu postao je referentna točka za mjerenje stupnja tehnološkog otklona, suprotstavljajući se urbanom okruženju koje definira obrazovanje, karijeru i društveni život. Iz te perspektive, priroda postaje mjesto terapije, sporta ili turizma, ali i potencijalni bijeg od digitalizacije, istovremeno noseći i obilježje irelevantnosti i nesudjelovanja u kreiranju „vremena”.
Analitičari razvoja AI ističu da će oni koji se „vraćaju prirodi”, u smislu obrade tla za vlastite potrebe, možda biti izvan tehnokratske elite budućnosti. S druge strane, Žižek dovodi u pitanje idealiziranu sliku prirode, ističući njezinu nepredvidljivost i okrutnost.
Brajnović u svemu tome vidi prostor za djelovanje, polazeći od radikalnog kršćanstva koje mijenja percepciju odnosa s prirodom. Polazište je prekid energetske veze čovjeka s prirodom (Bogom) u Edenskom vrtu, što se manifestiralo kao poremećaj u odnosima među ljudima, životinjama, te negativnim utjecajem na klimu i resurse.
Tomislav Brajnović, rođen 1965. u Zagrebu, započeo je studij na Likovnoj akademiji u Den Haagu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1999. godine, a magistrirao je Fine Art na Central St Martins College of Art & Design u Londonu 2003. godine. Izložbama „Puzajući Armagedon” i „Direct Link” te radovima poput „Smrt publike” i „Rat nije prirodno stanje čovječanstva”, Brajnović se okreće konceptu „čovjeka s iskustvom umjetnika”. To je reakcija na promjene u umjetničkoj paradigmi uzrokovane rastom umjetne inteligencije i njezinim utjecajem na subjektivnost. Djeluje u digitalnom prostoru, prebacujući svoju aktivnost u „digitalni oblak”.
Jošt je studirao na ALU Zagreb, Gerrit Ritvield Kunst Akademie Amsterdam i Transart Institut, Berlin. Kroz duboke, lokalno usidrene i transdisciplinarne metode istraživanja, Kruno Jošt promišlja ekološku kontekstualnost s fascinacijom za ulazak u proširene prostorne sekvence i neočekivane vremenske raspone. Slobodno migrirajući s jedne ljestvice na drugu, spaja subjektivne perspektive u nova kolektivna kretanja i zaplete. Na taj način razvio je jedinstvenu umjetničku praksu koja se bavi permakulturom, životom izvan mreže, održivošću i interakcijom između ljudi i „više-nego-ljudi” u polju suvremene umjetnosti. Svojim opsežnim projektima poput „Centar za kreativna rješenja” (C4CS), Lovinac, „Ecocentric” RMZ Ecoworld, Bangalore Indija, „Playing to Microbes”, Kulturhuset Komedianten, Varberg, Švedska i „SoundGarden” BBD, Berlin dosljedno pokazuje duboko razumijevanje i dobro promišljenu poziciju u suvremenoj raspravi o umjetnosti, okolišu i tehnologiji.
Performativni čin, ili praksa prenošenja bolesti zdravoj osobi, umetanjem zaraznog materijala u njihovo tijelo, obično u svrhu izazivanja imuniteta na bolest, je ono čime se Jošt bavi na ovogodišnjem pozivu LVP-a na temu „što je ostalo od prirode” i „što je ostalo od prirodnog”. Jošt identificira što pomaže imunitetu u njegovom neposrednom okruženju, i koji su to prirodni zarazni materijali koje su ljudi unosili u sebe stoljećima, a slijedeći istraživanja i medicinske statistike prema kojima djeca odgojena u polikulturnim malim domaćinstvima, sa stokom hranjenom na prirodan način, imaju bolji imunitet zbog korisnih bakterija koje se nalaze svuda oko njih, za razliku od djece odrasle odvojene od prirode i prirodnog koja su bila lišena tih izloženosti.
Performans „Izdisaj“ svoje polazište pronalazi u radu Tomislava Gotovca „Udisanje zraka“, kojeg se smatra prvim performativnim aktom u suvremenoj hrvatskoj umjetničkoj praksi. Tomislav Gotovac svojim činom udisanja zraka metaforički slavi slobodu i život s jedne strane, izvodeći ga na Sljemenu u prirodi, a s druge strane možda problematizira pritisak tadašnjeg društvenog sistema i njegovih mehanizama kontrole. Živković, predajući se prirodi i dajući joj kroz izdisaj udahnutog zraka hranu u obliku CO2, također problematizira činjenicu da se u proteklim godinama kontrolni sistem izrazito obrušio na ljudsku respiraciju, prisilom nošenja maski u vrijeme epidemije, do bizarnih ideja da previše ljudi izaziva svojim disanjem globalno zatopljenje.
Saša Živković rođen je 1970. godine u Koprivnici. Diplomirao je 1998. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na Nastavničkom odsjeku, pod mentorstvom Zlatka Kesera i Roberta Emila Tanaya. Član je HDLU-a Zagreb i LU “Lika“ Gospić. Jedan je od osnivača udruge K.V.A.R.K. i galerije „K2“ u sklopu koje se bavi projektima i organizacijom projekata vezanih uz likovnu i vizualnu umjetnost u Križevcima. Kontinuirano samostalno i skupno izlaže od 1995. godine. U dva navrata boravio je na usavršavanju u Leipzigu kroz projekt “One side story“ 2012. i “De/konstrukcija slike“ 2019. godine. Njegov rad uvršten je u likovnu monografiju “Umjetnost Like“. Živi i radi na relaciji Križevci – Gospić – Zadar.
„Gubitak intenziteta i raznolikosti zvukova u različitim ekosustavima na svijetu pokazuje zabrinjavajući pad zdrave bioraznolikosti prirode. Nestaje pjev ptica, u potoku je voda presušila, nema lepeta krila. Zvukovi prirodnog svijeta postaju akustični fosili” tvrdi Butorac. Nestajući zvukovi iz prirode su inspiracija za ovaj performans koji će Butorac stvarati za vrijeme trajanja trodnevne rezidencije, snimajući šumove prirode i spajajući u njih glasove nekoliko izumrlih ptica.
Nikolina Butorac (1986., Zagreb) diplomirala je 2012. na odsjeku za Animirani film i nove medije, smjer Novi mediji, pod mentorstvom prof. Andreje Kulunčić. Od 2010. sudjeluje na brojnim skupnim izložbama i festivalima, te u performativnim projektima i umjetničkim radionicama. Koristeći elemente angažirane umjetnosti, stvara oaze ravnopravnih interakcija, u kojima nas različitosti nadopunjuju i oplemenjuju. Važno joj je uključiti odabranu, ali i slučajnu publiku, istražiti granice individualnog i kolektivnog, fizičkog i efemernog, mobilnog i fiksnog. Godine 2015. odlazi na rezidencijalni boravak u Finsku, gdje radi društveno angažirani projekt, instalaciju od biljaka u javnom prostoru grada Raume. Godine 2021. sudjeluje na grupnoj izložbi u galeriji Myymälä2, u Helsinkiju, povodom događaja Relational Art Week, s video radom: Vjerojatnost napora/The Probability of Effort.
Kuhanje aaARTa“ je performans gdje Ivančić kuha prisutnima te uz ručak čita i razlaže tekst o umjetnosti.
Josip Ivančić – i.j.piNO, performer, likovni umjetnik i glazbenik na alternativnoj kulturnoj sceni, poznat je već od početka sedamdesetih godina. O sebi kaže: „Na/prvo, sam bauljao i plazijo po Monte-u, blatnjavih i krvavih koljena i ruku .,i kao i sva dica tog vremena dobivali žberle i kopune, kad si hi zaslužijo ( po kriteriju roditelja ili okoline)…u razumno doba poslali me uz osnovnu školu i na vjeronauk, jer ako nas i nešto posebno ne nauče barem nas ne uče slabom… a tamo nas svećenik Premate i ostali fratri i padreti nisu pipali ni navlačili već s nama se zezali ( korektno po užanci ) i dozvoljavali da igramo loptom oko crikava…dok smo uveče odlazili sa ćakula vidjali da na „ćakule“ dolaze i drugi ,“ il druzi“ ,diskretno…Pokle san s tatom i nonom Ivanom djeljao grane i dela pašture,labore, riza drivo, kola „vodenička“ od ripe na potoku i lokvi.,i…i., A u školi smo imali Domaćinstvo i Tehnički odgoj i vadili se handMade koristeć ordenja…i dotle je Mularija delala Fionde i puškalice i lovila tiće na Višćade…usput se zezao u historijskoj grupi, di smo se gađali glinom i siporexom, fingirajući da delamo historijske građevine…piturivao zidne novine da budem na oku „Žirafi“ umjesto da me nateže za „zulufe., drugijeh puta smo završavali u kantunu ili u „magarećoj klupi“ maještru/ovici na oku…i zaradili žberlu, ravnalom po ruci, kredom šraubom u glavu ako nisi bija hitrooki…a ako si doma reka ili te netko otcinka da si dobija porciju, od roditelja si dobija duplu porciju jer su maještri/ovice u pravu…a lizeći tilifoni i svitleći ekrani nam bili fantazi in futures…i to ča se kvart s kvartom pošorao zbog nečije sestre iz susjednog kvarta ostaje kao lijep pogled i biljeg fer pleja jedan na jednog i nakon toga zajednčki bićerin., Poslije toga je sve krenulo kako je krenulo…na začudan zavojit put… …meni je femily bila funk cijonalna i ostalo je bilo funk cijonalno…i ondak koji K***C ja ovdi išćem/tražim/radim Jes da sam peder ma nis homić a uz to sam lezbača, jerbo volem žene žene zaljubljeneee A SVE OVO POLITIČKI najKOREKTNO”.
„Privremene skulpture” je performativna izrada ambijentalne instalacije koju čine oblici koje Božić pronalazi u prirodnom okruženju koje postavlja u narative skulpturalnih formi. Na taj način prirodni prostor modificira u svojevrsnu likovnu scenografiju prema lationoameričkom konceptu buen vivir, što u prijevodu nije samo dobar život, nego koncept prirodne ravnoteže i sklada, blizak mnogim starosjedilačkim kulturama.
Filip o svojem performansu kaže: „Kako se vratiti osobnoj poetici, sinesteziji, osobnom odnosu s drugim, kroz dubinu postojanja bića koje gledam i koje me osjeća? „Pričaj s njima“ nastavak je moje dugogodišnje umjetničke prakse i istraživanja usmjerenih na odnos ljudi i ne-ljudi, kroz performans, video, tekst, kombinirane medije i fotografiju. Moja praksa započinje u vizualnim umjetnostima i nastavlja se kroz multidisciplinarne i interdisciplinarne radove u kojima koristim materijale iz znanosti, duhovnosti, aktivizma između ostalog kao i osobna iskustva. Ovaj poziv prilika je da se i sama osvrnem na svoj rad i propitam svoju poetiku te pokušam kroz eksperiment vidjeti prirodu, njena bića, kao one koji jesu, bez komentara, istinske, međupovezane s nama i nas s njima. Kroz ovaj poetski intuitivni rad voljela bih komunicirati s prirodama onako kako smo zaboravili.”
Josip Ivančić – i.j.piNO, performer, likovni umjetnik, glazbenik na alternativnoj kulturnoj sceni poznat je već od početka sedamdesetih godina kada stvara „Mental Spirit Music”. i.j.PINOva pozicija izvan centra te njegovo iskustvo radnika u brodogradilištu Uljanik osiguralo mu je „pravo” na dodatno radikaliziranje u prostoru umjetnosti. Tijekom osamdesetih svoje umjetničke interese ostvaruje u prostoru spajanja medija glazbe, performansa i likovne umjetnosti (alterrock gupa „GustapH y njegovi dobry duhovi”), a od devedesetih javnost ga pozna kao jednog od najprovokativnijih hrvatskih performera, ali i kao alternativnog novo-medijskog eksperimentatora. Svoj performans „osluškujemo se., jednostavno“ opisuje kao „Spokenword sa zvukom; textove i poeziju provuć kroz i sa zvukom”.
Satira i humor vidljivi su i u performansu Klare Dujmović rođene u Rijeci koja pripada mlađoj generaciji umjetnica. Ono što je pokreće u izražavanju je potraga za načinom materijalizacije neopipljivog, oku nevidljivog, stavljajući naglasak na individualno iskustvo i proces. Njezin peformans pod nazivom „Palindrom” i „višenje” naglavačke oboje predstavljaju odmak od svakodnevnog doživljaja svijeta. Za osmisliti palindrom u lingvističkom smislu preduvjet je kreativno mišljenje, a uranjanjem u okruženje u obrnutom položaju od onog uobičajenog otvara se prostor za drugačiji doživljaj svakodnevnog čime se otvara put kreativnom mišljenju (“sagledati situaciju iz druge perspektive”).
„Metaverzum u univerzumu“ je performans Nikice Jelića iz Gospića koji je po zanimanju matematičar-informatičar. Osnivač je Foto kluba Gospić i autor nekoliko skupnih i samostalnih izložbi fotografija te je osnivača i predsjednik Likovne udruge Lika. Slika akvarelom, pastelom i akrilom, a često koristi crtež i kombinirane tehnike. Performans „Metaverzum u univerzumu“ satirički aludira na paradoks u kojem se osobe nalaze pomalo izgubljene u budućnosti (sadašnjosti), a koje podsjećaju na likove u filmovima Jacques Tatia. On boravi u prirodnom okolišu, ali je zaokupljen do te mjere u svijetu tehnologije da se ne nalazi ni u jednom pa time i ilustrira pitanje o tome postaje li čovjek Buridanov magarac.
25. – 31. 7. 2024. godine će se održati Lovinačke večeri performansa (LVP’24) koje će na različitim lokacijama zaseoka Rasoja pored Lovinca, u srcu Like, ugostiti hrvatske umjetnike i umjetnice.
Kroz analizu prošlogodišnjih Lovinačkih večeri performansa uvidjeli smo par interesantnih koncepata kojima želimo obratiti više pozornosti ove godine. Naime, tema koja se protezala kroz razgovore s umjetnicima, a jasno je vidljiva u radu Saše Živkovića „Umjetnik u oporavku” je odmak od (samo)definiranja kroz socijalno i društveno angažirani rad u rad koji je duboko intiman i promišlja odnos sa sebstvom u prirodnom okolišu.
Učestalo se u objavljenim razgovorima na LVP’23 podcastu s umjetnicima osvrtalo na odnos umjetnosti i aktivizma te se pitalo da li je takav rad postao dominantan? U tom smislu taj naizgled autoritativan umjetnički sustav odbacuje samog umjetnika te postaje obilježje umjetnosti bez iskrene ljudske poetike, a moguće i instrument ideologije. Zato smo ove godine izabrali umjetnike i radove koji govore o prožimanju prirode i umjetnika s notom osobne i intimne estetike.
Josip Ivančić – i.j.piNO, performer, likovni umjetnik, glazbenik na alternativnoj kulturnoj sceni poznat je već od početka sedamdesetih godina kada stvara „Mental Spirit Music”. i.j.PINOva pozicija izvan centra te njegovo iskustvo radnika u brodogradilištu Uljanik osiguralo mu je „pravo” na dodatno radikaliziranje u prostoru umjetnosti. Tijekom osamdesetih svoje umjetničke interese ostvaruje u prostoru spajanja medija glazbe, performansa i likovne umjetnosti (alterrock gupa „GustapH y njegovi dobry duhovi”), a od devedesetih javnost ga pozna kao jednog od najprovokativnijih hrvatskih performera, ali i kao alternativnog novo-medijskog eksperimentatora. Svoj performans „osluškujemo se., jednostavno“ opisuje kao „Spokenword sa zvukom; textove i poeziju provuć kroz i sa zvukom”.
Đanino Božić je umjetnik rodom iz Pule koji živi u Novigradu, u dugogodišnjem opusu djeluje kroz medij crteža, slikarstva, instalacije, ambijenta, grafika, a i performansa. Božićevi performansi odišu likovnošću, a za LVP’24 izvest će performans pod nazivom „Privremene skulpture”. Riječ je ambijentalnoj instalaciji koju čine oblici koje pronalazim u prirodnom okruženju suprotstavljenih u odnose veličina, materijala, boja i oblika , tj. u narative skulpturalnih formi. Na taj način prirodni prostor modificira u svojevrsnu likovnu scenografiju prema lationoameričkom konceptu buen vivir, što u prijevodu nije samo dobar život, nego koncept prirodne ravnoteže i sklada, blizak mnogim starosjedilačkim kulturama.
„Metaverzum u univerzumu“ je performans Nikice Jelića iz Gospića koji je po zanimanju matematičar-informatičar. Osnivač je Foto kluba Gospić i autor nekoliko skupnih i samostalnih izložbi fotografija te je osnivača i predsjednik Likovne udruge Lika. Slika akvarelom, pastelom i akrilom, a često koristi crtež i kombinirane tehnike. Performans „Metaverzum u univerzumu“ satirički aludira na paradoks u kojem se osobe nalaze pomalo izgubljene u budućnosti (sadašnjosti), a koje podsjećaju na likove u filmovima Jacques Tatia. On boravi u prirodnom okolišu, ali je zaokupljen do te mjere u svijetu tehnologije da se ne nalazi ni u jednom pa time i ilustrira pitanje o tome postaje li čovjek Buridanov magarac.
Satira i humor vidljivi su i u performansu Klare Dujmović rođene u Rijeci koja pripada mlađoj generaciji umjetnica. Ono što je pokreće u izražavanju je potraga za načinom materijalizacije neopipljivog, oku nevidljivog, stavljajući naglasak na individualno iskustvo i proces. Njezin peformans pod nazivom „Palindrom” i „višenje” naglavačke oboje predstavljaju odmak od svakodnevnog doživljaja svijeta. Za osmisliti palindrom u lingvističkom smislu preduvjet je kreativno mišljenje, a uranjanjem u okruženje u obrnutom položaju od onog uobičajenog otvara se prostor za drugačiji doživljaj svakodnevnog čime se otvara put kreativnom mišljenju (“sagledati situaciju iz druge perspektive”).
Rad Nikoline Ivezić i Hrvoje Milića također je duhovita igra dvije individue koje imaju različit/suprotan odnos prema prirodi. Hrvoje Milić rođen je u Slavonskom Brodu, a sudjelovao je na više grupnih, te nekoliko samostalnih izložbi te je objavio 4 knjige. Trenutno živi u Zagrebu i piše prozu, drame i poeziju, te se i dalje bavi slikarstvom. Nikolina Ivezić rođena u Zagrebu diplomirala je na ALU te izlagala na šezdesetak samostalnih i veći broj skupnih izložbi. Osim slikarstvom i skulpturom, bavi se konceptualnom umjetnošću, ilustracijom, grafičkim dizajnom, dizajnom interijera, scenografijom i animiranim filmom. Njihov je performans „HELP /NO” osmišljen je tijekom gradnje kuće u zaseoku Rasoja pored Lovinca te boravka u istoj, a koji im je donio iskustva i promišljanja o prirodi i okolišu koje će prenijeti ovim performansom.
Praksa Ivane Filip proizlazi iz vizualne umjetnosti i proteže se kroz interdisciplinarne radove, preko performansa, rada uživo, videa, fotografije i kombiniranih medija. Ivana je diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, na Fontys School of Fine and Performing Arts u Tilburgu, Nizozemskoj te na Gerrit Rietveld Kunst Akademie u Amsterdamu, Nizozemskoj.
Filip o svojem performansu kaže: „Kako se vratiti osobnom poetici, sinesteziji, osobnom odnosu s drugim, kroz dubinu postojanja bića koje gledam i koje me osjeća? „Pričaj s njima“ nastavak je moje dugogodišnje umjetničke prakse i istraživanja usmjerenih na odnos ljudi i ne-ljudi, kroz performans, video, tekst, kombinirane medije i fotografiju. Moja praksa započinje u vizualnim umjetnostima i nastavlja se kroz multidisciplinarne i interdisciplinarne radove u kojima koristim materijale iz znanosti, duhovnosti, aktivizma između ostalog kao i osobna iskustva. Ovaj poziv prilika je da se i sama osvrnem na svoj rad i propitam svoju poetiku te pokušam kroz eksperiment vidjeti prirodu, njena bića, kao one koji jesu, bez komentara, istinske, međupovezane s nama i nas s njima. Kroz ovaj poetski intuitivni rad voljela bih komunicirati s prirodama onako kako smo zaboravili.”
LVP’24 organizira UKE (www.uke.hr) udruga koja u Lovincu djeluje od 2015. godine u i oko prostora Centra za kreativna rješenja. Centra se sastoji od prostora za rezidencijalne boravke umjetnika te permakulturnog prostora s organskim vrtom, domaćim životinjama i samoodrživim prostorom za život. Program je podržan od Ministarstva kulture Republike Hrvatske i općine Lovinac.
Ključne riječi: performans, ruralno, okoliš, priroda, podcast s umjetnicima.
Mjesto: Rasoja pored Lovinca, Lika.
Vrijeme: 25. – 28. 7. 2024. (datumi pojedinačnih performansa biti će objavljivani tijekom srpnja i kolovoza)
Prijave šaljite do 15.05.2024. na: udrugauke@gmail.com
Kroz analizu prošlogodišnjih Lovinačkih večeri performansa uvidjeli smo par interesantnih koncepata kojima želimo obratiti više pozornosti ove godine. Naime, tema koja se protezala kroz razgovore s umjetnicima, a jasno je vidljiva u radu Saše Živkovića „Umjetnik u oporavku”, je odmak od definiranja kroz socijalno i društveno angažirani rad, rad koji šalje socijalno osviještenu poruku, koji promišlja svijet, u rad koji je duboko intiman i promišlja odnos sa sebstvom u prirodnom okolišu.
Učestalo se u objavljenim razgovorima s umjetnicima osvrtalo na odnos umjetnosti i aktivizma te dali je takav rad postao dominantan i u tom smislu autoritativan umjetnički sustav, onaj koji odbacuje samog umjetnika te postaje obilježje umjetnosti bez iskrene ljudske poetike, moguće i instrument ideologije?
Ova bi pitanja dublje željeli istražiti u ovogodišnjim LVP i pozvati umjetnike da pošalju ideje koje se bave poetikom odnosa ljudi i okoliša otkrivajući svoju unutarnju poetiku. Kroz LVP ’24 željeli bi vidjeti kako bi izgledao (i dali može postojati) performans gdje umjetnik djeluje u okolišu a bez idološko/aktivističkih svjetonazora.
Prijave šaljite do 15.05.2024. na udrugauke@gmail.com
U prijavi pošaljite:
1. Ime i prezime, telefon, adresa, e-mail.
2. Kratki CV (do 500 riječi).
3. Opis ideje (do 500 riječi).
4. Motivacija – zašto baš izvedba na LVP24 (do 500 riječi).
5. Link na, ili kratki opis s fotografijom, jednog od do sada izvedenih performansa (ili rada s performativnim elementima).
Prijava se mora sastojati od jednog PDF dokumenta koji nije veći od 5 Mb. Prijave koje ne poštuju uputstva u pozivu nećemo razmatrati.
Udruga kultura i edukacija će ugostiti izabrane performanse u Centru za kreativna rješenja u Rasoji i okolici te organizirati honorar umjetnika po dogovoru te smještaj za vrijeme LVPa u rezidencijalnom prostoru Centra za kreativna rješenja, dok su umjetnici odgovorni za logistiku i troškove puta, prehrane, produkciju i izvedbu performansa.
Prijavom se slažete se da podatke iz prijave koristimo za promidžbu kao i da snimimo i objavimo performanse i sudjelovanje u LVP podcastu.
Robert Franciszty u performansu „Chthulucene – triptih” odražava ne samo današnje htijenje da se zagušljiva i odumiruća civilizacija zamijeni nekom prirodnijom, nego i egzistencijalnu osobnu bitku s društvom i kulturom današnjice. Franciszty u prvom dijelu triptiha sjedi na stolici s gas maskom na glavi čija je cijev spojena na dvije lončanice. U ruci drži potpuno crnu Rubikovu kocku koju okreće, no na njoj se ništa ne mijenja jer je uvijek kompletno crna. U sljedećoj postaji triptiha, on sjedi za stolom na kojem je vaza s crvenim ružama te na tekst „Voli me, ne voli me” počinje jesti jednu po jednu laticu. Tekst se nastavlja riječima: „Da ili ne; Voli me ne voli me; Rat ili mir; GMO ili ekološka poljoprivreda ;monokultura uma ili bioraznolikost; otpadocen ili Zemlja; deforestacije ili pošumljavanje; priroda, ili kultura politika, ili bioetika; ekonomija ili ekologija, Ili – samo prije stotinu godina sva je naša hrana bila organska.”
Nakon zvona ustaje i odlazi do treće i zadnje postaje triptiha gdje staje na krug soli te u usta uzima vrpcu omotanu svinjskim crijevom koja je vezana za bundu koja visi s mosta iznad suhe rijeke. U tom stavu lagano ljulja ruke dok se ne počinje pljuskati po licu što je sve jače i izraženije. Zaustavlja se na zvuk zvona te klekne u sol, ispušta vrpcu iz usta te odlazi.
Franciszty u naraciji prepunoj simbola, kao što su npr. Rubikova kocka (koju tvorac Ernő Rubik prvotno naziva magičnom kockom), sol kao tvar za pročišćenje, svinjsko crijevo kao pupčana vrpca, i sl. priziva momente alkemije na razini stvarnosti, magije, nadrealnog… Teren na kojem se odvija performans je suh, kamenit te podsjeća na prostor u kojem će ljudi živjeti nakon kataklizme, za koju Franciszty vjeruje da će se neminovno i dogoditi ako civilizacija nastavi zadanim smjerom. Ipak, on u nazivu performansa koristi koncept Donne Haraway „Chthulucene” kojim razmišlja o svijetu koji je „sastavljen od priča koja su još u tijeku i praksi postajanja, u nesigurnim vremenima, u kojima svijet još nije dovršen, ali i nebo se još nije srušilo.”
Performans „Chthulucene – triptih” osmislio i izvodi Robert Franciszty, snima i editira Kruno Jošt, u produkciji UKE 2023. godine.
Provodi se uz podršku JLS Lovinac i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Kruno Jošt u performansu “Prirodna inteligencija” odaje homage svom profesoru sa studija na ALU Zagreb, Ladislavu Galeti. Joštov performans prikazuje vrlo jednostavnu radnju košnje sa ručnom kosom. Jošt kosi u obliku spirale od centra prema vanjskom rubu te se po završetku košnje vrača ka centru spirale odakle je košnja i počela.S jedne strane ovaj čin priziva tradiciju, rad, poljodjelstvo, odnos čovjeka i prirode u prošlim vremenima, no s druge Jošt, kroz sam naziv performansa, sugerira i nešto dodatno. „Prirodna inteligencija” antiteza je danas toliko razvikanoj umjetnoj inteligenciji, pa Jošt kao da jednostavnom radnjom, koju je naučio od svojeg djeda koji je bio poljodjelac, želi reći da priroda ima inteligenciju kojoj treba dati pažnju i poštovanje.
Jošt kosi u obliku spirale referirajući na umjetnike koji je koriste u svojem radu, kao „Spiral Jetty” Roberta Smithsona. No najviše se referira na anegdotu iz Galetinog života gdje ovaj na svojem imanju kosi u obliku spirale (za razliku od uobičajenog načina košnje u obliku pravokutnika) i tako privlači znatiželju prolaznike u selu koji mu prilaze s željom da ga isprave u njegovom djelu, na što im Galeta odgovara „Da nisam kosio ovako, nikada mi ne bi prišli i nikada nebi porazgovarali o tome zašto ovako kosim”.
Joštova spirala je direktan trag koji čovjek ostavlja u odnosu s prirodom te simbolizira život i rast, evoluciju i širenje. Velik broj biljaka i životinja razvija se u nizu obrazaca koji su izravno povezani sa spiralom. Od oblika DNK poznatog kao “dvostruka spirala” do školjki, šišarki i otiska prsta, rasta kose na glavi (tijekom performansa Jošt staje i odaje dužno poštovanje spirali na svojoj glavi).
Simbolizira razvoj, proširenje, rotaciju i napredak – cikličnu prirodu evolucije gdje se ritmovi ponavljaju. Evocira arhetipski put rasta i transformacije, kako fizički tako i duhovno. Spirala je most između harmonije u kozmosu i harmonije u nama — beskonačna rezonanca ili životna energija. Povezanost i sjedinjenje s božanskim i kozmičkim energijama. Revolucije vremena, zvijezda, planeta i načina prirodnog napretka.
Performans „Prirodna inteligencija” osmislio i izvodi Kruno Jošt, u produkciji UKE 2023. godine.
Provodi se uz podršku JLS Lovinac i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Roberto Vodanović Čopor kroz performans „Neodoljiva tišina, zavodljiva samoća” spaja umjetnost performansa, izričaja kroz zvuk ili glazbu, haiku poeziju te slikarstvo. U performansu koji realizira Vodanović kreće od prve točke gdje evocira buđenje svojih osjetila, nakon čega se upoznaje s lokalnim: travom, zemljom i drvom. Potom kreće na svojevrsno hodočašće prema sljedećoj postaji gdje piše haiku pjesmu „Sve osim danas daleka je budućnost, dišem polako.” Pjesmu ostavlja obješenu na granu biljke. Nakon toga, odlazi do sljedeće postaje gdje na tri mala platna prstima oslikava apstraktne slike crne pozadine s bijelom linijom. Ostavljajući platna na kamen, odlazi do zadnje postaje gdje ga čeka gitara i pojačalo na kojoj intuitivno improvizira dok oko njega pjevaju ptice, zuje kukci i zriču zrikavci.
Vodanovićev performans narativan je utoliko što govori o njegovom životu. On je umjetnik koji se izražava intuitivno te je u svojem radu direktno povezana sa prirodom, okolišem, u kojem obitava. U performansu svira gitaru s grančicama, zemljom i travama koje nalazi pored sebe. On nalazi svoje duhovno u improvizaciji, igri s instrumentima kojima stvara. Njegova je umjetnost ritual neokaljanog, čistog, djetetove igre. Kako i sam kaže: najbolje stvari se događaju neplanirano. Koristi improvizaciju jer, kako kaže, to iz umjetnika može izvući i nešto više.
Performans „Neodoljiva tišina, zavodljiva samoća” osmislio i izvodi Roberto Vodanović Čopor, snima i editira Kruno Jošt, u produkciji UKE 2023. godine.
Provodi se uz podršku JLS Lovinac i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Panel diskusija pod nazivom “Mogućnosti i perspektive razvoja umjetničke rezidencije na području Grada Gospića” održati će se u ponedjeljak, 19. lipnja 2023. godine u 10:30 sati u Kulturno informativnom centru Gospić, Budačka 12.
Organizator panel diskusije je Likovna udruga Lika s partnerima. Cilj panel diskusije je ponuditi kvalitetne argumente o važnosti umjetničkih rezidencijalnih programa kako bi oni postali jedan od prioriteta u kreiranju lokalne kulturne politike s osvrtom na jačanje nacionalnih kulturnih politika; potaknuti raspravu o pitanjima koristi od umjetničkih rezidencija za organizatora i lokalnu zajednicu na temelju kojih bi se potaklo različite financijere (od privatnih do javnih na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini) da pruže podršku umjetničkoj rezidenciji; uspostavljanje suradnje lokalnih i međunarodnih umjetnika, te poticanje rezidencijalne razmjene; jačanje međusektorskog povezivanja s turizmom gospodarstvom, kreativnim industrijama i drugima kako bi se postigli ciljevi kulturnog i šireg društvenog razvoja koji su povezani s umjetničkim rezidencijalnim programima.
Svoja iskustva i primjere dobre prakse umjetničkih rezidencija u zemlji i inozemstvu na panel diskusiji podijelit će:
Davor Abazović, producent nomadske institucije za rezidencije Art Inside Out, Švedska;
Kruno Jošt autor i voditelj umjetničkih rezidencijalnih programa i drugih umjetničkih istraživanja;
Ivana Ožetski, samostalna umjetnica sudjelovala u brojnim samostalnim, skupnim izložbama i projektima, sudionica domaćih i međunarodnih umjetničkih programa;
Saša Živković autor i voditelj brojnih umjetničkih projekata, pokretač nezavisne kulturne scene djelovanjem u više organizacija civilnog društva i sudionik domaćih i međunarodnih umjetničkih rezidencija;
Tea Hatadi ravnateljica Gradskog muzeja Križevci, multimedijalna je umjetnica, dizajnerica, kustosica i likovna pedagoginja;
Ema Bašić, sociologinja, Institut dr. Ivo Pilar, bavi se ruralnom sociologijom, održivim razvojem i kulturnim i kreativnim industrijama, prvenstveno na projektu Hrvatske zaklade za znanost – RURALIKA.
Moderator diskusije je Nikica Jelić, predsjednik LU Lika, ima višegodišnje iskustvo rada u organizacijama civilnog društva. Od 2013. godine u LU Lika voditelj je više kulturnih programa i projekata.
Od 16. – 23. travnja 2023. UKE provodi Erasmus+ razmjenu mladih s 25 mladih iz 5 zemalja, Latvije, Italije, Slovačke, Rumunjske i Hrvatske.
Mladi će kroz neformalne metode, interaktivni grupni rad u prekrasnom okruženju netaknute prirode Ličkog kraja raditi na temama vezanima za održivost, ekologiju, očuvanje okoliša i prirode.
UKE iz Lovinca u suradnji s LuLika iz Gospića kroz program PTP22 ugostila je Bacače sjenki iz Zagreba uz financiranje platforme Clubture tijekom 6. – 8. prosinca 2022. Od 17.00 do 20.00 h održavti će se radionica pod nazivom Vaše Zidne novine kroz “čitanja” grada i istraživanja urbanog hiperteksta u prostorijama Likovne udruga Lika, Antuna Mihanovića 6, 53000 Gospić.
Boris Bakal (Bacači sjenki), Kruno Jušt (UKE), Nikica Jelić (Likovna udruga Lika) voditi će radionicu čiji cilj je istražiti dio materijalne i nematerijalne urbane baštine, njezine povijesne i društvene dinamike i konotacije te povezati s gradskim arhitektonskim i graditeljskim naslijeđem, danas i nekad. Na osnovu toga polaznici će napraviti Zidne novine – urbanu instalaciju koja će rezultate našeg istraživanja izložiti ostalim žiteljima Gospića i šire u javnom i dijeljenom prostoru grada.
Pozivamo zainteresirano građanstvo te umjetnike i profesionalce iz Gospića i okolice na interdisciplinarnu radionicu i istraživanje urbanog hiperteksta: materijalne i nematerijalne baštine grada/mjesta, njegovog graditeljskog i arhitektonskog naslijeđa, njegovih ljudskih i povijesnih kontekstualnih dinamika i kontrasta te njegove resursnosti.
O ‘Zidnim novinama’ Bacača sjenki kojima od 2006. arhiviraju zagrebačku urbanu materijalnu i nematerijalnu baštinu te arhitektonsko i graditeljsko naslijeđe – pročitajte i ovdje.
Program “Vaše Zidne novine” se provodi kroz platformu Clubture uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Zaklade Kultura nova, Grada Zagreba – ureda za kulturu i Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva kroz program Centri znanja.
