UKE

„Folk radovi, ili posveta noniću Ivanu“ je performativni osvrt na prošlost gdje Ivančić izrađuje i donosi već izrađene tradicionalnim načinom radove od grana u nekim tradicionalnim formama i postavlja ih po prostoru, kao magične objekte i podsjećanje na dječje radosti kod djeda na selu i prožimanje s prirodom tog vremena.

Josip Ivančić – i.j.piNO, performer, likovni umjetnik i glazbenik na alternativnoj kulturnoj sceni, poznat je već od početka sedamdesetih godina. O sebi kaže: „Na/prvo, sam bauljao i plazijo po Monte-u, blatnjavih i krvavih koljena i ruku .,i kao i sva dica tog vremena dobivali žberle i kopune, kad si hi zaslužijo ( po kriteriju roditelja ili okoline)…u razumno doba poslali me uz osnovnu školu i na vjeronauk, jer ako nas i nešto posebno ne nauče barem nas ne uče slabom… a tamo nas svećenik Premate i ostali fratri i padreti nisu pipali ni navlačili već s nama se zezali ( korektno po užanci ) i dozvoljavali da igramo loptom oko crikava…dok smo uveče odlazili sa ćakula vidjali da na „ćakule“ dolaze i drugi ,“ il druzi“ ,diskretno…Pokle san s tatom i nonom Ivanom djeljao grane i dela pašture, labore, riza drivo, kola „vodenička“ od ripe na potoku i lokvi.,i…i., A u školi smo imali Domaćinstvo i Tehnički odgoj i vadili se handMade koristeć ordenja…i dotle je Mularija delala Fionde i puškalice i lovila tiće na Višćade…usput se zezao u historijskoj grupi, di smo se gađali glinom i siporexom, fingirajući da delamo historijske građevine…piturivao zidne novine da budem na oku „Žirafi“ umjesto da me nateže za „zulufe., drugijeh puta smo završavali u kantunu ili u „magarećoj klupi“ maještru/ovici na oku…i zaradili žberlu, ravnalom po ruci, kredom šraubom u glavu ako nisi bija hitrooki…a ako si doma reka ili te netko otcinka da si dobija porciju, od roditelja si dobija duplu porciju jer su maještri/ovice u pravu…a lizeći tilifoni i svitleći ekrani nam bili fantazi in futures…i to ča se kvart s kvartom pošorao zbog nečije sestre iz susjednog kvarta ostaje kao lijep pogled i biljeg fer pleja jedan na jednog i nakon toga zajednčki bićerin. Poslije toga je sve krenulo kako je krenulo…na začudan zavojit put… …meni je femily bila funk cijonalna i ostalo je bilo funk cijonalno…i ondak koji K***C ja ovdi išćem/tražim/radim? Jes da sam peder ma nis homić a uz to sam lezbača, jerbo volem žene žene zaljubljeneee… A SVE OVO POLITIČKI najKOREKTNO”.

„… Grijem vodu u loncu i izlijevam je u tirkizni lavor. Skidam se. Mrak me gleda kroz komadiće prozora koji su ostali nepokriveni krpama. Neugodno mi je. No, nelagoda je izazovna i tjera me da nastavim. Lavor je malen, ne stanem u njega. Dodajem u vodu par cvjetova Gospine trave, pa močim kuhinjsku krpu i cijedim je. Cvjetovi plešu po uznemirenoj površini. Trljam krpu u sapun i umivam noge od gležnjeva prema preponama. Posvećeno. Ova kuća nudi dugačko vrijeme. Ugodno mi je i preplavljena sam zahvalnošću zbog lavora tople vode koja se razlijeva po ispucanom betonskom podu. Svaku nogu njegujem sporo, promatrajući je znatiželjno kao da je vidim prvi put. Ispirem krpu pa ponavljam radnju. Skidam majicu, potkošulju…”

Nikolina Manojlović Vračar (1976.) diplomirala je slikarstvo 2001. godine na nastavničkom smjeru u klasi prof. A. Rašića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (mag. art.). Specijalizirala je art terapiju 2024. godine na Sveučilišnom specijalističkom studiju Kreativne terapije pri Sveučilištu J.J. Strossmayera u Osijeku (univ. spec. art. therap.). Status samostalne multimedijalne umjetnice stekla je izlažući samostalno i sudjelujući na skupnim izložbama, baveći se land-artom, urbanim intervencijama i performansima. S godinama postiže zamjetne rezultate i u književnosti i ilustraciji za djecu i mlade. Svoj rad veže za iskustvo skupljanja ljekovitih biljaka koje je naučila provodeći praznike u djetinjstvu u Lici.

Brajnovićeva razmišljanja otvaraju važno pitanje: kako suvremeni čovjek doživljava prirodu u eri tehnologije? Odlazak u prirodu postao je referentna točka za mjerenje stupnja tehnološkog otklona, suprotstavljajući se urbanom okruženju koje definira obrazovanje, karijeru i društveni život. Iz te perspektive, priroda postaje mjesto terapije, sporta ili turizma, ali i potencijalni bijeg od digitalizacije, istovremeno noseći i obilježje irelevantnosti i nesudjelovanja u kreiranju „vremena”.

Analitičari razvoja AI ističu da će oni koji se „vraćaju prirodi”, u smislu obrade tla za vlastite potrebe, možda biti izvan tehnokratske elite budućnosti. S druge strane, Žižek dovodi u pitanje idealiziranu sliku prirode, ističući njezinu nepredvidljivost i okrutnost.

Brajnović u svemu tome vidi prostor za djelovanje, polazeći od radikalnog kršćanstva koje mijenja percepciju odnosa s prirodom. Polazište je prekid energetske veze čovjeka s prirodom (Bogom) u Edenskom vrtu, što se manifestiralo kao poremećaj u odnosima među ljudima, životinjama, te negativnim utjecajem na klimu i resurse.

Tomislav Brajnović, rođen 1965. u Zagrebu, započeo je studij na Likovnoj akademiji u Den Haagu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1999. godine, a magistrirao je Fine Art na Central St Martins College of Art & Design u Londonu 2003. godine. Izložbama „Puzajući Armagedon” i „Direct Link” te radovima poput „Smrt publike” i „Rat nije prirodno stanje čovječanstva”, Brajnović se okreće konceptu „čovjeka s iskustvom umjetnika”. To je reakcija na promjene u umjetničkoj paradigmi uzrokovane rastom umjetne inteligencije i njezinim utjecajem na subjektivnost. Djeluje u digitalnom prostoru, prebacujući svoju aktivnost u „digitalni oblak”.

Kuhanje aaARTa“ je performans gdje Ivančić kuha prisutnima te uz ručak čita i razlaže tekst o umjetnosti.

Josip Ivančić – i.j.piNO, performer, likovni umjetnik i glazbenik na alternativnoj kulturnoj sceni, poznat je već od početka sedamdesetih godina. O sebi kaže: „Na/prvo, sam bauljao i plazijo po Monte-u, blatnjavih i krvavih koljena i ruku .,i kao i sva dica tog vremena dobivali žberle i kopune, kad si hi zaslužijo ( po kriteriju roditelja ili okoline)…u razumno doba poslali me uz osnovnu školu i na vjeronauk, jer ako nas i nešto posebno ne nauče barem nas ne uče slabom… a tamo nas svećenik Premate i ostali fratri i padreti nisu pipali ni navlačili već s nama se zezali ( korektno po užanci ) i dozvoljavali da igramo loptom oko crikava…dok smo uveče odlazili sa ćakula vidjali da na „ćakule“ dolaze i drugi ,“ il druzi“ ,diskretno…Pokle san s tatom i nonom Ivanom djeljao grane i dela pašture,labore, riza drivo, kola „vodenička“ od ripe na potoku i lokvi.,i…i., A u školi smo imali Domaćinstvo i Tehnički odgoj i vadili se handMade koristeć ordenja…i dotle je Mularija delala Fionde i puškalice i lovila tiće na Višćade…usput se zezao u historijskoj grupi, di smo se gađali glinom i siporexom, fingirajući da delamo historijske građevine…piturivao zidne novine da budem na oku „Žirafi“ umjesto da me nateže za „zulufe., drugijeh puta smo završavali u kantunu ili u „magarećoj klupi“ maještru/ovici na oku…i zaradili žberlu, ravnalom po ruci, kredom šraubom u glavu ako nisi bija hitrooki…a ako si doma reka ili te netko otcinka da si dobija porciju, od roditelja si dobija duplu porciju jer su maještri/ovice u pravu…a lizeći tilifoni i svitleći ekrani nam bili fantazi in futures…i to ča se kvart s kvartom pošorao zbog nečije sestre iz susjednog kvarta ostaje kao lijep pogled i biljeg fer pleja jedan na jednog i nakon toga zajednčki bićerin., Poslije toga je sve krenulo kako je krenulo…na začudan zavojit put… …meni je femily bila funk cijonalna i ostalo je bilo funk cijonalno…i ondak koji K***C ja ovdi išćem/tražim/radim Jes da sam peder ma nis homić a uz to sam lezbača, jerbo volem žene žene zaljubljeneee A SVE OVO POLITIČKI najKOREKTNO”.